Nakon nekoliko dana nasamo s Dušom i doticajem s čistim, dječjim poljima koja ni na koji način ne zalaze u prostor nečijeg Bića, osim ako ga požele pomaziti, ali i koja istodobno djeluju iz svog autentičnog središta, ne iz uma ili impulzivnog sakralnog centra, osjećam se po ne znam koji put ponovno rođenom.

Nazivam to stanje kvantnim skokom.

Iz njega jasno “vidimo” u sebe i oko sebe, ali nemamo potrebu ni na koji način zalaziti izvan srca, odnosno ne osjećamo unutarnji poriv za reakcijom.

U dubokoj jasnoći kao da se samo ljuljuškamo u božanskom krilu.

I meko nam je. Prozračno. I čudesno.

Svaka se stanica u nama nježno raduje čudu Života i kroz tu se vibraciju međusobno prepoznajemo i privlačimo.

Kad negdje ovih dana čujem da nešto nije usklađeno ili govori jezikom koji nije jezik srca, ni na koji se način to ne utiskuje u mene. Kao da samo neka izdvojena postaja čuje tu informaciju, ali je uopće ne prima na sebe.

U tim trenucima znam da je na djelu neka čudesna, svjetlosna zaštita koja ima svoju ulogu, a bez da intelekt treba nužno išta o tome znati.

Isto tako znam iz iskustva da ova stanja u ovom intenzitetu imaju svoje trajanje. I da ih nema smisla pokušati zadržavati pod svaku cijenu jer im to nije ni namjera.

No istodobno svaki put ona promijene nešto duboko u nama i na našem planu Duše.

Znaj da postoji mjesto

na kojem je sve moguće.

Gdje se sve mijenja.

Gdje buka se pretvara u tišinu,

pitanja u odgovore,

strah u Ljubav,

briga u prepuštanje,

otpor u mekoću,

mrak u svjetlost,

uloga u istinskog Tebe.

Ego u Duhovno Srce.

To je mjesto u Tebi.

I samo i jedino ga poniranjem u sebe možemo dosegnuti.

Hvala, Živote!