Jedan od prvih znakova da je prekinuta veza s Dušom je zasigurno taj da smo ravnodušni prema čudu Života, da ga “odrađujemo” ili ne ljubimo.

To će za sobom povlačiti daljnje posljedice, a naš će um tumačiti da “nemamo sreće”, da nam je “takva sudbina” ili ako se priklonimo nekom od spiritualnih pravaca koji glorificiraju patnju “da smo iznad materijalnog svijeta”.

Cijenjenje Života nema veze s materijom.

Baš naprotiv, ono se rađa iz budnog Duha, ono je potvrda žive, protočne energije koja dolazi iz povezanosti s višom inteligencijom, sviješću o postojanju iskre Života koja nas nosi, iscjeljuje, grli i podiže.

Kad se odvojimo od Duše, zapadamo u materijalne i destruktivne obrasce koji su daleko od istinskog voljenja Života, čak i kad su posrijedi zlatne palače.

Misli destruktivne prirode ne mogu boraviti u istom prostoru s voljenjem Života. Misli destruktivne prirode odvojene su od Duše i sposobnosti kreativnog maštanja.

Destrukcija bilo koje vrste je vibracijski toliko niska da doslovno uništava iskru Života. I to ne samo u onome u kome postoji, već i u svima onima koji uz tu vibraciju borave.

Čak i kad se ne izgovara u riječi.

Povratak sebi jest povratak Životu.

Buđenje sebe jest buđenje voljenja.

Podsjetimo se zašto smo ovdje.

Tek naša odlučnost da se sklonimo od destruktivnih polja može eventualno prodrmati takvo polje.

Život nas čeka u svojoj Ljepoti.

Predajmo mu se.

Probudimo se u Ljubavi