Nedavno sam vodila jedan inspirativni i zanimljiv razgovor o tome kako i zbog čega ulazimo u odnose s drugima, koja nas pritom namjera pokreće, zašto su nam ti odnosi potrebni (ili možda nisu), gdje je granica između previše i premalo, znamo li uživati u samome sebi i svojim tišinama, tko smo kada ostanemo sami, kakvi nas ljudi privlače i zašto i tome slično.
Kasnije sam dobila još nekoliko zanimljivih pitanja na ovu temu i jutros osjećam inspiraciju da napišem jedan osvrt na ovo. Kao i uvijek, baza mi je vlastito životno iskustvo, kao i iskustva onih koje promatram oko sebe.
Gotovo svi moji odnosi temeljeni su na nečemu što bih nazvala “neočekivani blagoslov”, odnosno, dogodili su se neplanski, neizazvano ljudskom potrebom ili standardnom ljudskom intervencijom. To bi značilo da te ljude u trenutku susreta nisam svjesno ni tražila ni trebala niti su oni zapravo svjesno tražili i trebali mene.
Odjednom bi nam se Životi susreli, dogodilo bi se dubinsko prepoznavanje i dalje bi Život uglavnom na neke svoje kozmičke načine činio svoje. Ovo je bio slučaj i kod mojih partnerskih veza, s tim da mi se samo jednom, u ranijoj mladosti dogodio ljubavni odnos iz druge okolnosti, one gdje s moje strane nije na prvu izbila ta iskra prepoznavanja i gdje je druga strana ulagala veliki trud da se povežemo.
Dugo, dugo sam odolijevala i u jednom se trenutku dogodila povezanost, ali je ona u tom slučaju bila energetski potpuno drugačija od onoga kako se to inače događa. I samim je time nešto duboko u meni znalo da to neće biti dovoljno. Kao što se kasnije i pokazalo.
Promatrajući kroz Život odnose oko sebe, uviđala sam da se oni temelje na nekim drugačijim postulatima od onih kako ja to doživljavam. Ljudi se sastaju jer žele s nekim ispuniti vrijeme, jer im je taj netko zbog nečeg potreban, bilo da se radi o poslu ili nekim privatnim uslugama, jer ne mogu biti nasamo sa sobom, jer im je nužna neka potvrda njih samih, jer nose u sebi toliko puta ponovljeno uvjerenje da je čovjek društveno biće i da mu je ta interakcija potrebna, čak i onda kada duša treba svoje tišine.
Tako polako dolazimo do toga da je sve oko nas puno odnosa koji nas zapravo ne ispunjavaju dubinski, koji nisu melem za našu dušu onako istinski, kroz koje se ne spajamo sa sobom, već s idejom tko smo kroz prizmu drugoga, koji nisu naša istinska čežnja duha, nevezano za to u što se uvjeravamo.
Dok god nekog trebamo, zapravo ga ne trebamo. Zvuči neobično, ali u tom je duboka istina.
Dok god nekog trebamo, zapravo ga ne trebamo. Trebamo sebe. Od sebe ostavljenog. Od sebe potisnutog. Kada se sebi vratimo, iz nas će nestati svaka potreba. A tada će se otvoriti put prema odnosima zbog kojih vrijedi živjeti.
Oni će se stvoriti sami. Nitko ih neće trebati poticati. Uvijek, uvijek i uvijek iznova.
Neće ih biti mnogo, ali će ispunjavati Svemir. I bit ćemo zahvalni do beskraja što su dio našeg putovanja. Hvala, Živote čudesni!
