Da bi čovjek živio sebe, potrebno je najprije sebe u potpunosti napustiti. Sebe, kakvog je nosio sa sobom sve ovo vrijeme dok je mislio da živi, a nije živio. Potrebno je potpuno izići iz svoje glave. Principa. Uvjerenja. Toga što misli sam o sebi i što svijet o njemu misli. Zvuči utopijski, možda odveć religijski ili duhovnjački.
Zvuči kao neizvedivo i nepotrebno, a svijetom i dalje hodaju rijeke onih što tragaju za sobom, što venu za smislom i onim osjećajem dubokog, unutarnjeg zanosa koji isijava iz zjenica, što podiže iz svakog beznađa, što inspirira, pokreće, iscjeljuje i u srce vraća. Još nikada nisam srela uistinu slobodnog čovjeka unutar bilo kakvog principa.
Unutar uma i njegovih priča, čak i kad priče zvuče dobro i govore o slobodi. Sloboda je u otvorenom srcu. U nečem mnogo dubljem od svih teorija zajedno, a opet, tako jednostavnom i čistom da je doslovno uvijek tu. Pred svakim od nas. Samo ne vidimo, dok se koječim bavimo, umjesto srcem i Životom samim po sebi.
Živjeti sebe krajnji je oblik Življenja, no do njega se ne dolazi izvana. To je put prema unutra.
U odaje unutar sebe u kojima možda još nikada nismo bili, a trebamo onamo ući kako bismo otvorili prozore i provjetrili zaostali dah Života. Živjeti sebe je proces koji zahtijeva našu najdublju pažnju. Svijest. Povezivanje duha i tijela. Putem se može štošta događati.
No, ono prema kamo idemo, nemjerljivo je jedinicama ovog svijeta. Ono, prema kamo taj put vodi, vrijedno je svega. To Život je sam. To sklad je bezvremenski koji teče kroz svaki djelić nas. To čuda su po putu. To smijeh je i suze ganuća. I tada si živ. Miran. Voljen. Plešeš. I sve Tvoje pleše s Tobom. Hvala, veliki Živote, što si mi pokazao kako da se prepustim.
