Vjerujem da ne postoji duša koja se utjelovila u ljudskom obliku, a da negdje u sebi ne stremi za iskustvom dobrog života, nevezano za to što dobar život za pojedinu osobu predstavlja.

Živjeti uistinu dobar život, a pritom ne mislim na „dobro“ kao kategoriju prosječnog, već kao nešto što u nama potiče istinsko zadovoljstvo, ispunjenost, strast i osjećaj da se nalazimo u pravo vrijeme na pravom mjestu, iz čega crpimo inspiraciju i snagu, u što pozivamo s ljubavlju drage ljude, čija nas iskustva diraju duboko i zbog čega na kraju ovog puta možemo otići zahvalni i radosni što smo živjeli, nešto je za čime čezne neki dio nas koji je došao ovamo zbog života kao cjelovitog iskustva.

I to se zapravo ne može nikada potisnuti do kraja. Ta iskra za iskustvom uistinu dobrog života postoji negdje u nama sve dok smo živi. Čak i kada je zakopana na nekom mjestu na koje odavno ne zalazimo.

U potrazi za uistinu dobrim životom ljudi su u stanju prevrnuti brda i doline, davati svoju iskru raznim izvanjskim faktorima, lutati raznim predjelima, a onda ponekad nakon svega, zastati potpuno iscrpljeni, uvjeravajući sebe i druge da takav život ne postoji.

No, on postoji. I ispričat ću vam dio svog puta do njega.

Uistinu dobar život itekako postoji. Ono što ne postoji jest univerzalna formula, sigurno uputstvo na razini ljudskog uma kako se do toga dolazi. Razlikujemo se u iskustvima, spoznajama, svijesti, tankoćutnosti, razini mudrosti koju koristimo kod odlučivanja i drugo, no povezuje nas jedno – mjesto unutarnje istine, unutarnje spoznaje koje se nalazi u svakome od nas i koje je jedini stvarni putokaz u sve, pa tako i iskustvo uistinu dobrog života. Sav put učenja, rasta, osvješćivanja na svim razinama, uma, duha i tijela trebao bi nas približiti tome mjestu. A onda ćemo osjetiti mudrost koja će nas voditi s pravog mjesta na pravo mjesto. Unatoč pokojoj prepreci.

Uistinu dobar život postoji i imam iskustvo takvog života.

Kada se osvrnem unazad, mogu čak reći da ga imam oduvijek iako mi put nije bio na svim etapama lak, iako sam morala iznjedriti iz sebe veliku snagu da bih se izborila za življenje svoje istine koja se po mnogočemu razlikuje od priča kolektiva i iako sam vrlo tankoćutnih osjećanja i sve oko sebe i u sebi detektiram dušom, a što je uvijek sa sobom nosilo i nosi svoje.

Sinoć, prilikom večernje šetnje, spustilo mi se odnekud da opišem neke etape svog puta do uistinu dobrog života. Ako moje iskustvo samo i jednu dušu inspirira da otkrije ono mjesto u sebi gdje će prepoznati veličanstvenost vlastite mudrosti koja će je potom povesti prema uistinu dobrom životu, to je ispunilo svoju svrhu.

Čovjek je, kao što sam mnogo puta izrekla, višedimenzionalno biće. Sastoji se od fizičkog, mentalnog i emocionalnog tijela koji su vidljivi s naših pet osjetila, te od suptilnih „supstanci“, što mogu radi lakšeg razumijevanja ovdje samo zvati duh iako se suptilno tijelo može razlagati na mnogo toga.

Doista dobar život zahtijeva usklađenost svega ovoga. Drugim riječima, ako netko ulaže svoju pažnju samo u fizički aspekt postojanja, zanemarivši suptilni svijet duha, kao i onaj tko svu pažnju samo ulaže u duh, zanemarivši fizički aspekt postojanja, teško da će moći ostvariti nešto što se naziva uistinu dobrim životom.

U životu smo nebrojeno puta trebali izabrati. Tako je to nekako postavljeno i kad se na to osvrnem, zapravo je to kao takvo jako dobro zamišljeno. To znači da na mnogo toga imamo utjecaj i da veliki dio našeg života ovisi o našim odabirima, a što je istodobno utješno i čudesno, osim ako smo netko tko ne preuzima odgovornost za sebe i svoj put. U tom slučaju može biti vrlo frustrirajuće.

Ovog sam bila svjesna još kao dijete, a potom i kao mlada djevojka i cijelim svojim životom mogu potvrditi da smo za njegov većinski dio odgovorni sami, svojim odlukama, odabirima, sviješću koja se ako se bavimo sobom na dubljoj razini, mijenja, odnosno širi. Njenim širenjem imamo veću jasnoću i prirodno radimo selekciju iskustava, odlučujemo se za ona koja nas vode prema kvaliteti življenja.

Ne možemo na svjesnoj razini utjecati na sve, ali na mnogo toga možemo. Početak puta prema uistinu dobrom životu započinje u trenutku kada ovo osvijestimo. Kada preuzmemo odgovornost, bez obzira kako smo se ranije postavljali i iz kojeg smo dijela sebe živjeli. Za živjeti dobar život nikada nije kasno, čak i kada nam um govori da smo prokockali sve prilike. Svijest zna da nismo i da u tom smislu ne postoji kategorija: prekasno je.

No, vrijedi malo i „zasukati rukave“.

Kada se radi o fizičkom aspektu života, imamo tijelo, emocije, vanjsku opipljivu realnost. Uistinu dobar život zahtijeva naše unutarnje zadovoljstvo ovim aspektima. Sretno tijelo prelazi u kategoriju svjesnog tijela. Ono traži našu brigu za njega u skladu s našim mogućnostima. Prema svom se tijelu odnosim s ljubavlju i poštovanjem i odabirem mu biti podrška i prijatelj iz duha. To znači da se svjesno hranim koliko je god to moguće, kuham s ljubavlju ili odabirem s ljubavlju mjesta na kojima ću jesti, jedem u društvu onih s kojima rezoniram, brinem da se ne dovodim u situaciju da imam višak kilograma, cijeli se život bavim nekim oblikom fizičke aktivnosti pa makar to značilo da napravim dvadeset čučnjeva u kuhinji dok čekam da mi zakuha voda za čaj. Tijekom cijele godine trčim na otvorenom, u kontinuitetu preko dva desetljeća, i to nikada jer se tako „mora“, već intuitivno, iz poziva svog tijela koje iz dana u dan sve bolje razumijem, čujem, osjećam i cijenim. To rezultira time da na razini energije ne primjećujem opadanje elana, inspiracije, snage, kondicije, motivacije. Osjećam se bolje nego u dvadesetima, kod liječnika opće prakse nisam bila preko trideset godina. Na emocionalnoj razini jako mi je važno da mogu u svakom trenutku izraziti svoje emocije i tako im omogućiti njihov slobodan tok. Veliki izazov u životu su mi bili odnosi u kojima nije bilo slobodnog emocionalnog protoka, odnosno, gdje druga strana nije prepoznavala i dopuštala važnost razmjene istinskih emocija. Takvi su odnosi uvijek na kraju završavali tako da se nit među nama prekinula jer zdravi odnosi unutar uistinu dobrog života zahtijevaju suosjećanje i uvažavanje, a što je nemoguće bez svijesti o emocijama i zdravom izražavanju istih.

Poneke odluke na putu prema uistinu dobrom životu su mi bile izuzetno bolne. Najbolnija od svih odnosila se na napuštanje jednog odnosa, a nakon toga, u manjoj mjeri, ali svejedno bolno, zatvaranje i nekih drugih odnosa na ljudskoj razini.

U tom odnosu mi je bilo cijelo srce, ali duša je neprestano bila stisnuta. Iako sam tada bila mnogo mlađa nego danas, s mnogo manje životnog iskustva, jasno sam znala da ću, ostanem li ondje, propustiti priliku za življenjem ne samo svoje svrhe kojom sam došla služiti ovome svijetu, već i uistinu dobrog života koji sam negdje u sebi osjećala cijelim bićem.

Da stvar bude bolja, taj je odnos na van imao sve manifestacije dobrog života. Sve ono što bi naš um prvo nabrojao kada bi ga se pitalo kako to izgleda dobar život i koja ga to vanjska slika čini.

No, duša je bila stisnuta, emocije nisu imale slobodni protok i nije ih se vidjelo s pravog mjesta, energija nije bila izbalansirana i ono što mi je osobno bilo najtužnije – postojala je jako mala šansa da se nešto po tom pitanju promijeni (a život mi je više puta kasnije potvrdio da sam dobro osjećala). Isto sam tako još kao mlada djevojka zamišljala svoju obitelj, suživot s djecom koji sam mogla duboko napipati u detalj, i to ne na osnovu vanjske slike društva koja mi se po tom pitanju nije nimalo uklapala u viziju, već na temelju nekog dubokog osjećanja, a za što je bila potrebna potpuno drugačija dinamika odnosa i energija osobe od ove koju sam voljela.

Na razini duše volim to biće i danas i zahvalna sam mu iz dubine na svemu što sam u tom odnosu prošla. Pokazao mi je mnoge puteve, otvorio mnoge portale, darovao mi mnoge darove, a između ostalog i onaj najvažniji – kontrast. Uslijed čega sam jasnije vidjela put do života kakav vrijedi živjeti.

Izabrala sam tada život u pravom smislu riječi.

I to mi je bila najteža, ali i najbolja odluka u Životu.

Pokazala mi je koliko smo hrabri. Otvorila mi polje mudrosti. I nagradila me onako kako nisam mogla ni sanjati.

Uistinu dobar život u mom je slučaju rezultat ljubavi, zalaganja i slijeđenja impulsa duše. Pritom mi je uvijek glavna smjernica bila unutarnja sloboda. U tom smislu mi je bilo i ostalo nezamislivo na bilo koji način ovisiti o bilo kome. To me je vodilo i putem obrazovanja i učenja koje itekako utječe na neovisnost ma što nam govorili.

Cijeli život zarađujem svoj novac kroz svoje darove i to mi daje slobodu, povećava kreativnost i želju za stvaranjem, pruža smisao i osjećaj uistinu dobrog života. Raspolažem s onime što imam, zahvalna sam iz dubine na tome i imam povjerenja da nam se u toj energiji uvijek nekako otvaraju prilike, da nas nešto čuva i podržava. Ni dana nisam provela radeći u sustavu niti u nekoj „sigurnoj“ zoni. Život mi je pokazao da smo doista podržani kada se „usudimo“ i kada ga slijedimo s pravog mjesta.

Odnosi su također izuzetno važan, ako ne i najvažniji dio uistinu dobrog života. Što se odnosa tiče, za mene oni znače prije svega duboku povezanost, nevezano o kojem se odnosu radi. Površni odnosi, odnosi koji postoje tek tako da bi se ispunilo s nekim vrijeme i drugo, kao i odnosi u kojima nema emotivno-duhovne razmjene odvajaju me od osjećanja uistinu dobrog života te mi oduzimaju jasnoću, unutarnji mir i usidrenost u sebe. Isto je i s raznim stihijskim ponašanjima i stihijskim odnosima u kojima se sve vrti oko eksploatacije energije s obje strane i onog vječnog pitanja: što tu ima (zabavnog) za mene i moje potisnute dijelove?

Život je čudesan i zabavan, ali uistinu dobar život nikako nije površna zabava. I tu se ljudi često zavedu, dok ne shvate. Više sam puta u životu duboko promišljala nad odnosima i više puta se tu štošta preslagivalo. Danas mogu reći da sam okružena neizmjerno rezonirajućim dušama i zajedno obojimo naše svjetove predivnim bojama.

I kako bih mogla pisati i pisati danima o ovoj temi i ovaj bi tekst prerastao u knjigu, a ne u tekst za objavu koja je i sada u ovom obliku već odavno premašila optimalnu dužinu za čitanje, navest ću još samo jedno, a što smatram na svom putu jako važnim za uistinu dobar život.

Imati povjerenja u mudrost u sebi.

Mnogo sam puta vidjela tu mudrost u ljudima, ali je, zbog sumnje u same sebe, nisu nikada ojačali i uslijed toga su svoju predivnu unutarnju moć dali nekom drugome – raznim, glasnim motivacijskim govornicima, površnim analizama i predviđanjima, dominantnom partneru ili roditeljima, raznim teorijama, dogmama, ograničavajućim uvjerenjima. I to ih je odvelo daleko od onog mjesta s početka teksta, onog mjesta u nama koje poznaje elemente uistinu dobrog života i svim česticama postojanja navija za nas.

Ja sam tu oduvijek bila vrlo, vrlo „oprezna“.

Uvijek sam pažljivo osluškivala sebe i svoje unutarnje biće.

Odlazila nakon mnogo pokušaja da se uskladimo iz veza s dominantnim ljudima koji su mi grubo ili stihijski ulazili u energetski prostor i zagušivali ga, koji nisu priznavali duboka osjećanja jer su za njih ostali zatvoreni i nisu vidjeli ljepotu života s pravog mjesta.

Otišla sam i s prvog i posljednjeg seminara u životu prije nekoliko godina s motivacijskim govornicima kojima mnogi i danas hrle, a prilikom čega je dvoranom vladala toliko neprirodna energija povišenog adrenalina koja nije imala nikakve veze s dušom ni ljubavlju, čak i kada se ljubav spominjala na svakom koraku, odlazila iz kina i s kazališnih predstava kada bi mi se duša stiskala uslijed određene energije ili sadržaja.

Uistinu dobar život zahtijeva našu budnost i jednu vrst jakog filtera.

Neprestano donošenje izbora u smjeru svjetlosti, fine energije, duševnog mira i sklada na svetoj relaciji uma, duha i tijela.

Sjeti se da si čudesno božansko biće u ljudskom tijelu. I da nikada nije kasno za uistinu čudesna iskustva.