U ovih mi se nekoliko dana na putovanju (pisat ću još puno o tome kad sve u sebi sažmem) otvorilo toliko uvida.

Jedan smo dan iznajmili automobil i vozili se katalonskom obalom. Stali smo u mjestu gdje sam, sa svojih osamnaest godina, bila na maturalnom putovanju. Šetajući ponovno, nakon toliko godina tim uličicama, plažom i sjećanjima koja su u meni i danas potpuno živa, odvrtio mi se još jednom film mog Života.

Ljudi koji imaju iskustvo blisko smrti svjedoče da im se u tim trenucima prikaže retrospektiva cijelog životnog puta. Kao da se premota film unatrag i još im jednom prikaže svaki detalj koji tad, pred odlazak iz tijela ponovno prožive.

Nešto slično dogodilo se i meni ovih dana, samo u nekim drugim okolnostima. Možda i one znače umiranje starog i rađanje uvijek iznova nekog novog ja.

U svakom slučaju, taj cijeli dan na plaži, u moru, u milovanju sunca, izranjali su mi duboki uvidi i poruke o Životu, Duši, Tijelu, smislu i besmislu.

Vidjela sam jasno pred sobom cijeli svoj put, svaku stazu, raskršće, odluku i njenu posljedicu. Sve lekcije i darove.

I prelila me je neviđena, duboka, kozmička zahvalnost za svaki udah i izdah, za svaki korak, čak i ako je bio unatrag da se odmorim pa napravim nova tri prema naprijed.

Život je predivan, ali ima svoje zakonitosti. Ako se ne probudimo u srcu i ne spoznamo kako se odvija, vrlo ćemo se vjerojatno “izgubiti”.

A tad ćemo zaći u neautentičnost kako bismo opstali.

Vidjela sam ovih dana ponovno malu Marinu kako stoji tad sama na vjetrometini Života i vjeruje u sve ono u što nitko nije vjerovao.

Kako namjerava Ljepotu u svakom dahu i ne odustaje od onoga što joj Duša šapuće.

Vidjela sam sve one trenutke kad je svijet glasno govorio “ne”, a ona je svejedno zakoračila jer je Duša govorila “da”.

Sve one priče u kojima se štošta predstavljalo kao voljenje, a Duša se stiskala jer je znala da Ljubav ne boli pa je na kraju otišla.

Tijelo je jedva izdržalo, ali Duša bi ga uvijek podigla.

I tako mnogo puta.

Vidjela sam sve one izbore između prečica i zaobilaznih puteva gdje je Duša krenula dužim putem, osjećajući da prečica rijetko vodi u slobodu.

I tako je i bilo.

Život je predivan, ali valja se probuditi.

U umu, tijelu i duhu.

Shvatiti da je prekratak za sve ono što ne dolazi iz Duše.

Za odnose, priče, radnje, trenutke u kojima energija curi, umjesto širi se.

Za spašavanje onih koji nisu na razini svijesti koja podržava “spasenje” ili viđenje Života kao dara.

Za energiju žrtve bilo koje vrste.

Za nepoznavanje sebe.

Za pristajanje na zavisnost o nekome ili nečemu, a što uvijek oduzima svetu slobodu.

Za igre i intrige bez stvarnog voljenja.

Želim na samom kraju biti isto ovako zahvalna.

Ključ je u svijesti, potom otpuštanju i prepuštanju.

Hvala, Živote, što mi baš nikad nisi ni tren dopustio da odustanem od Tebe