- Mario Žuvela
- Arhiva portala Epoha
Ponekad daš ljudima prst, a oni ti uzmu ti cijelu ruku, učiniš dobru stvar, a vrati ti se nož u leđa. I to isto napravi ti danas jedna osoba, sutra druga, prekosutra treća. A onda te na kraju uvjeravaju da je problem u tebi. Da ti nisi normalan i da trebaš biti drugačiji. Apsurd nad apsurdima. A stvar je posve suprotna. Oni se trebaju mijenjati. S njima nešto nije u redu. Ti si posve na mjestu, jer imaš srce i dušu, jer si čovjek i gledaš u drugima jednako tako ljudska bića.
Tužno je to da svijet, umjesto da prilagođavamo onima dobrima, prilagođavamo onima lošima. Uspoređujemo se s onima koji su zaboravili što to znači imati čist obraz i iskrene namjere. Stavljamo maske, jer ih i drugi nose i mislimo da je sve tako jednostavnije. A nije, jer takav život nikamo ne vodi. Ne pristaj na takve igre i kalkulacije, ne pristaj da budeš još jedan od brojnih drugih pijuna u toj prljavoj igri života. Ostani svoj! S tobom je sve u redu. Neka se drugi mijenjaju!
Poštuj sebe kako bi te drugi poštovali. I, poštuj druge ljude. Ako ne poštuješ tuđe osjećaje – ništa si, koliko god imao znanja i diploma, funkcija i moći. Ne računa ti se. Ako ne poštuješ drugu osobu – ništa ti ne vrijedi da si direktor ili neka druga velika pozicija moći. Tužno je to što malo poštujemo one male ljude. Ljude koji se ne nameću, niti guraju u prve redove. Ljude koji će se uvijek zaustaviti kada te vide, pozdraviti te, pitati te kako si i uputiti ti koju lijepu riječ.
Zbilja je tako. Ako se ne javiš ljudima kada im je teško, ne moraš im se javljati ni kada im sve lijepo ide. Ako nisi s ljudima kada su na dnu, onda im ne dolazi ni kad su na vrhu. Ima onih trenutaka kada moraš putovati sam. I kad nikoga nema oko tebe. I kada ti znači svaka sitnica. Svaka blizina. I kada je najmračnije, vidiš da počinje svitati. I noć za tren nestane. Naučio sam jednu stvar. Ako ne poštuješ tuđe osjećaje – ništa si. Koliko god imao znanja i diploma.
