Sutra će nas iz obitelji osmero krenuti u školu. Šestero djece kao učenika i dvoje roditelja kao učitelja. Sjetim se vremena kada je roditelj bio autoritet kući, a učitelj u školi. Znao se red. Pravila. Kultura ponašanja. Bilo je empatije.

Poštivanja. Zajedništva. Sad se nekih stvari samo spominjemo. Svijet se promijenio. Škola pogotovo. Ali jednu stvar znam. Trebat će mi od sutra puno strpljenja. Smirenosti. Razumijevanja da je ovo jedan drugi svijet. I da su ovo neka druga djeca.

Sjećajući se svojih školskih dana volio bih život vratiti na travu. Igre na zemlji. Stavljane travki u usta. Pjevušenje na povratku kući. Usporen, ali ispunjen dan. Manje provjeravanja jeli sve u redu, a više pouzdanja u život.

Manje analize budućnosti, a više života u trenutku. Ne znam hoće li toga više ikada biti? Hoćemo li biti posljednja generacija s poderanim koljenima? Blatom u ustima? Koja je svaku večer čekala dozivanja roditelja da se vrati u kuću?