Bilo bi lijepo živjeti život bez žaljenja. Gledanja unatrag. Svaki dan posvetiti se onome što nas ispunjava. Imati neku svoju oazu mira. Par ljudi. I veliku nadu. U bolje sutra. Bilo bi lijepo živjeti život u kojem nam drugi nisu krivi za naše pogreške. Propuste. I odustati od kritiziranja. Bilo sebe. Bilo drugih. Bilo bi lijepo živjeti život u kojem se više njeguje ljubav, nego strah. Zalijevajući je kao neku biljku za koju želiš da ti uspije.
„Nije mi ništa“ nije samo emocija. To je jedan cijeli pogled na svijet. I ponekad se prepadnem kad se sjetim koliko sam puta rekao tu rečenicu, a ništa nije bilo u redu. I osjećao sam se loše. Bilo bi lijepo živjeti život bez samozavaravanja. I priznati sebi kada ti je loše. Kad si umoran. I dosta ti je svega. Vratiti sebi moć s malo pozitivnih misli. I prestati se brinuti što treba učiniti da bi se dopao drugima. Samo se svojoj duši dopasti.
Pogriješi čovjek u životu. I to ne jedanput. Već mnogo puta. Pogriješi u odnosima. Odlukama. Važnim i nevažnim stvarima. I dođe trenutak kad sumira mnogo pogrešnih odluka. Pa ga hvata ljutnja. Bijes. Tuga. Nemir. I ne može sebi oprostiti. Jer se pita gdje bi bio da nije bilo svih tih krivih odluka. Kako god bilo, jednu stvar mora znati. Prošlost ne može promijeniti. A da se na početku mogao drugačije postaviti, vjerojatno bi to i učinio.
Znaš li što ti sada ostaje? Jednostavno stisni se uz svoje pogreške. Zagrli ih. I pusti da ti osjećaji prođu. Jednom ćeš vidjeti da sva tvoja buduća snaga počinje tamo gdje je nekoć bila tvoja slabost. Bitno je samo da si te pogreške preživio. I odbolovao. A sada na tom tlu zasadi sjeme jednog novog života. Rasute dijelove skupi u novu cjelinu. I vidjet ćeš čudo života. Na poljima poraza uvijek izrastu tvoji najbolji cvjetovi.
Reći ću ti jednu stvar o životu. Čuvaj svoju priču za sebe. Bilo dobru, bilo lošu. Ljudi su takvi, sve će ti pokvariti. I kada te pitaju o tvom životu najbolje ti je odmah reći: Dobro sam. Jednom kada počneš pričati o svojim brigama, iznenadit ćeš se. Pratit će tvoju priču prvih nekoliko trenutaka, a onda početi zijevati. Gledati na sat. Okretati se sa strane. Pa što imaš od toga kad shvatiš da nikoga to ne zanima i moraš prekinuti.
Nije doista ljude puno briga. Što misliš. Kako živiš. Što osjećaš. Svakome je dosta njegove brige. Neće ljudi puno proliti suza kada im pokažeš svoje rane i ožiljke. Namjestit će neko tužno lice, ali neće biti puno tužni. Samo je mali broj ljudi koji će doista suosjećati. Iskreno ponuditi rame. I biti kraj tebe dokle god bude trebalo. Čuvaj svoju priču za sebe. Dok ne pronađeš dušu kojoj je stalo do tebe. Jer je i sama prošla isti put. I najbolje zna kako ti je.
