Dođu tako oni dani kad nam najviše nedostaju oni koji nisu s nama. S njima smo učili sanjati, voljeti, suosjećati, darivati, poštivati, živjeti.

Učili su nas da svaki put kada nam je teško stavimo ruku na srce i pronađemo jedan razlog zbog kojeg možemo biti sretni i zahvaliti. Živi smo i zdravi, a nije to mala stvar.

Shvatimo kako je to što su nam ruke pune i dom topao zapravo samo jedna iluzija. Jer samo nečija blizina može dati osjećaj punine. Osjećaj topline. Dođu tako oni dani kada više ništa ne želimo ostavljati za sutra. Jer živimo danas.

Požele nam tako ljudi zdravlje i sreću, a mi uzvratimo lijepe želje. Znamo da je sve što nam treba malo mira. Ljudske topline. Osjećaja da je nekome do nas stalo. Saznanja da na nekog uvijek možemo računati. Dođu tako dani kada gledamo natrag i naprijed u isto vrijeme.

Cijeli svoj život vidimo u toj jednoj točki. Točki nade. Vjere. I ljubavi.

Nisu Božić samo okićeni borovi, umotani pokloni i one zvonke melodije u ušima. Božić je nešto drugo. Božić je trenutak prihvaćanja svoje najveće ranjivosti, saznanje da ne postoji neki idealni svijet i da će biti mnogo onih koji će te u tom svijetu pokušati povrijediti. 

Znaš da trebaš ostati jak, ne uzvratiti i uvijek gledati naprijed. Jer, Božić je ono mjesto gdje trebaš umrtviti svoju sebičnost, pohlepu, aroganciju, a ne tuđu. Mjesto gdje trebaš uskrisiti svoju jednostavnost, ljudskost i dobrotu. Božić nije neka čarolija svjetlećih lampica već saznanje da je život težak, ali i vrijedan življenja. 

Pokazuje ti da je mnogo stvari koje nećeš imati pod kontrolom i da se mnoge tvoje želje neće nikad ostvariti. 

Nećeš dopustiti da te to uništi, jer ćeš s vjerom ići naprijed. Slijediti neku zvijezdu i imati neku nadu. Božić je tvoja odluka da se nećeš predati onda kada ti bude najteže, da ćeš ostati čovjek i kada mnogi oko tebe to prestanu biti. To je Božić.