Dugo nisam čuo da netko kaže „nije mi dobro“, „pogriješio sam“ ili „oprosti“. Gdje su nestale te riječi? Gdje su nestali ljudi koji su nekoć bili spremni ogoliti dušu i kojima nije bilo teško priznati da su pogriješili kad su pogriješili?

Bojim se ovog danas savršenog svijeta. Blještave vanjštine. Savršenog sklada. Zapravo sve je to jedna savršena maska koja prekriva stotine rana i trauma. Iza koje je jedna velika frustracija koja želi biti uklonjena.

Jedno moraš znati. Nećeš ispasti manji kad kažeš „pogriješio sam“. Štoviše, ispast ćeš veći. Gladni smo iskrenih ljudi, otvorenih. Ljudi bez fige u džepovima. Ljudi koji padaju i ustaju nakon toga. Dosta je foliranata. Namještenih osmijeha i poza. Filtera u slikama. Dugo nisam čuo da netko kaže „nije mi dobro“.

Reci to! Neće ti pasti kruna s glave. Stvorit će se netko tko će ti staviti ruke na rame i zagrliti te. Osjetit ćeš nečiju blizinu. Ponovno oživjeti i biti dobro.