Ima jedna stvar koja razboli čovjeka više nego sve negativne misli. I loša hrana. Loš način života. Zove se šutnja. Šutiš na nepravdu koju su ti počinili. Šutiš na ponižavanja. Na okretanja glave.

A pokušavaš i dalje biti čovjek. Šutiš na bezobrazluk. Šutiš na ludilo svijeta oko tebe. I praviš se kao da je sve u redu. Kao da je sve onako kako treba biti. A onda se jednog dana razboliš. I pitaš se kako ti se to dogodilo.

Razboli skupljanje u sebe stvari koje trebaju biti rečene. Razboli život u blizini ljudi koji bolje da nisu tu. A s druge strane svjestan si koliko je teško reći ono što boli. Izgovoriti. Ima jedna mudrost koja dolazi s godinama.

A sastoji se u odmicanju. I fizičkom. I mentalnom. I emocionalnom. Ne moraš dokazivati drugima da griješe. Neće oni to shvatiti. Moraš imati hrabrosti da se udaljiš. I naučiš ljude da više ne pristaješ na sve.