- Mario Žuvela
- Arhiva portala Epoha
Ponekad daš ljudima prst, a uzmu ti cijelu ruku, učiniš dobru stvar, a vrati ti se nož u leđa. I to isto napravi ti danas jedna osoba, sutra druga, prekosutra treća. A onda te na kraju uvjeravaju da je problem u tebi. Da ti nisi normalan i da trebaš biti drugačiji. Apsurd nad apsurdima. A stvar je posve suprotna. Oni se trebaju mijenjati. S njima nešto nije u redu. Ti si posve na mjestu, jer imaš srce i dušu, jer si čovjek i gledaš u drugima jednako tako ljudska bića.
Tužno je to da svijet, umjesto da prilagođavamo onima dobrima, prilagođavamo ga onima lošima. Uspoređujemo se s onima koji su zaboravili što to znači imati čist obraz i iskrene namjere. Stavljamo maske, jer ih i drugi nose i mislimo da je sve tako jednostavnije. A nije! Jer takav život nigdje ne vodi. Ne pristaj na takve igre i kalkulacije, ne pristaj da budeš još jedan od pijuna u toj prljavoj igri života. Ostani svoj! S tobom je sve u redu. Neka se oni mijenjaju!
Naučit ćeš jednu stvar. Mnogo puta nećeš čuti riječ „oprosti“ od onih koji su te povrijedili. Čekat ćeš da ti se ispričaju, ali isprike neće biti. A povrijedit će te. Bezdušno. Hladno. I opet ponoviti to što su učinili. Bez riječi isprike. Znaka kajanja zbog povrijede koju su ti nanijeli. A morat ćeš dalje. Kako god bilo. Nauči tada ići naprijed s ranom u grudima. I nastavi živjeti kao da ništa nije bilo. Znam, nije lako.
Ali samo se odmakni od onih koji su ti to učinili. To je jedino što možeš učiniti – odmaknuti se od ljudi u čijem se društvu osjećaš loše, jer na taj ćeš način otvoriti vrata svoga života novim ljudima koji će ući u tvoj život kako bi ublažili i iscijelili tvoje rane, kako bi ublažili bol koju osjećaš. Novi će ljudi doći u tvoj život, ljudi u čijem ćeš se društvu osjećati ugodno, sigurno i lijepo, jer su i oni sami prošli istu stvar. I znaju kako je to kada te netko kome bezuvjetno vjeruješ povrijedi.
Ovaj svijet je prepun ljudi koji nas povrijede, a ne znaju reći „oprosti“. Jer im to ništa ne znači. I prepun ljudi koji te rane zbijaju u sebe. Guše ih. I ne daju im vani. A tako malo treba da stvari dođu na svoje i da ovaj svijet bude manje bolno mjesto. Trebamo samo malo više računa povesti o osjećajima. I svojim. I tuđim. I spustiti taj ego na zemlju. Jer ništa ne daje. A sve uzima. Kako god bilo, mnogo puta nećeš čuti riječ „oprosti“. Nauči se na to! I nemoj da te to dira, već kreni u smjeru onih ljudi koji te nikada neće povrijediti.




