Treba zaštititi ljude koji vjeruju u više dobra, nego što ga na svijetu ima. Trebalo bi staviti za njih ruku u vatru. Treba zaštititi ljude koji još vjeruju onako kako to čine djeca, ljube kao što to čine djeca, jer nije problem u kromosomu. Manje ili više.
Problem je u nama što nemamo više osjećaja za onog pokraj sebe. Što smo svijet naučili gledati samo u domeni onoga tko što ima i koliko ima i što mislimo da je važnije napuniti ruke, nego srce.
Ima one prave veličine u odluci da nikoga ne povrijediš. Da budeš blag i nježan pa i onda kada prema tebi takvi nisu. Da imaš osmijeh na licu i onda kada ti je teško. Da vjeruješ i tamo gdje bi mogao biti ismijan. Veličina je to koju mnogi neće razumijeti, a reći da je s njima sve u redu. Treba se nakloniti ovim ljudima. Treba se nakloniti ovim dušama, jer samo nas one mogu ispočetka naučiti voljeti i živjeti.
Čuvaj ljude s iskrenim osmijehom. Dok je njih ima još nade da nešto bude od ovoga svijeta. Čuvaj ljude koji te sa zanimanjem slušaju dok govoriš. Hrpa je onih koji u sebi kolutaju očima i čekaju prvu priliku da prestaneš. Čuvaj ljude koje još doista zanima kako se osjećaš. Nikada ne postavljaju pitanje „kako si“ radi reda. Ima u njihovom pogledu brige, suosjećanja, pažnje, nježnosti, jer im je doista stalo do tebe.
Jednom kada uđeš u svijet glume plakat ćeš za onim iskrenim svijetom. U kojem si i sam nekoć bio. Plakat ćeš nad lažnim emocijama, lažnim razgovorima pitajući se ima li još što iskrenoga u ljudskom svijetu. Ne trebaju ti ljudi koji jedno misle, drugo govore, treće čine. Nije to međusobni život, to je međusobno mučenje jedni drugih. Pogledaj u prirodu. Sve je onako kako jest. Nema pretvaranja i dokazivanja pred drugim, a to i jest najveća ljepota.
