Imam jedno pravilo u životu. Ne vraćam se na mjesta gdje sam bio povrijeđen. I nekada mi zna biti jako teško. Jer nešto je duboko podijeljeno u nama. Razlomljeno. Rascijepljeno. Ali i spojeno s onima koji su nam rane nanijeli.

Nekada oni koji su bili najbliži udarili su najgore što su mogli. A znali su. Sve su znali. Koliko boli i koliko vremena treba za oporavak. I kakve će sve posljedice ostaviti. Ali svejedno su udarali.

Treba vremena da rane zarastu. I ne treba forsirati. Ništa ne treba forsirati. Pustiti da vrijeme odradi neke stvari. I ništa ne požurivati.

Nauči živjeti tako da se što manje okrećeš natrag. Nauči sanjati kao da to počinje otpočetka. I s manje sumnje pristupati drugim ljudima. Teško je. Ali nije neizvedivo. Jer to je tvoj put u oporavak. Zacjeljenje. Imam sad jedno pravilo u životu. Ne vraćam se na mjesta gdje sam bio povrijeđen.