Kako to izgleda kad svoju sreću staviš na prvo mjesto? Jednostavno. Ustaneš. Skuhaš kavu. Odeš na neko tiho i samotno mjesto. I pijuckaš. Gutljaj po gutljaj. I svakim gutljajem upijaš ono najdublje od života. Znaš da problemi cijelog svijeta nisu tvoji – i ne pokušavaš ih riješiti. Znaš da u raspon tvojih snaga ne spada ono što se jučer dogodilo, niti ono što će sutra biti, pa ne rasipaš energiju na tome. Živiš mirno. Onako kako ti odgovara.

Upijaš mirise prirode. Osluškuješ zvukove života. I zacjeljuješ. Od jučerašnjih rana i udaraca. I shvaćaš da kakvu god sliku života želio, uvijek na kraju bude onako kako treba. Sviđalo ti se ili ne sviđalo. I dobro je da se pomiriš s time. Sa svime. Kad započneš dan s mirom u sebi velike su šanse da se nešto dobro danas dogodi. Lijep je taj trenutak. Nemaš se kome opravdavati. Niti kome polagati račune. Samo živjeti. I to ti je dovoljno.

Svi mi imamo jednu listu. Na kojoj je netko prvi, drugi, treći ili neki ostali izbor. Za bilo što. Svi mi imamo nekog koga ćemo prvo nazvati kad nam se dogodi nešto lijepo. Ali i kada nam se dogodi nešto teško. Bolno. Strašno. Ima ta neka lista, priznali je ili ne, i često nismo sigurni kako je ona nastala. Zašto nekoga zovemo prije, a nekoga kasnije? Zašto se nekom javimo za minutu, a nekome za par dana? Ili se uopće ne javimo.

Ima smisao ta lista. Da nas nauči jednu stvar. Da prestanemo ići na mjesta na koja ne pripadamo. Da prerastemo iluziju da nekim ljudima nešto značimo samo zato što su nam jednom nešto pokazali. Da se izmaknemo iz zagrljaja tuđe ravnodušnosti. I priznamo sebi istinu. A ta je da se nalazimo na dnu liste osobe koja je nama na samom vrhu. To priznanje boli. Ali iscjeljuje. Jer otvara vrata u jedan drugi svijet. Svijet gdje ćeš početi više cijeniti sebe. I svoj život.