Ima jedna mala, a velika greška u svakom čovjeku. Ne zna cijeniti dobre ljude pokraj sebe. Čista srca. Kao da je slijep na sve one male znakove pažnje, ljubavi, poštovanja. Bogatstvo koje svakog dana prima, a okrenut je nekima tamo daleko o kojima ništa ne zna. Zapravo zna samo ono što oni hoće znati, a to je neka idilična slika o njima. Slika da su sjajni. Posebni. Nenadmašni. Što je zapravo samo farsa i jedna velika laž.

Jedno je sigurno. Kad ne znaš cijeniti dobre ljude koje imaš dok su tu, shvatiš što si izgubio kad odu. Ali, onda bude kasno. Zar je tako teško reći hvala? Stisnuti ruku? Kazati jednu lijepu malu riječ. Nemoj lomiti ljude svojih hladnim srcem. Pripitomi srce i sebe. 

Čuvaj ljude kao oči u glavi i navikni dušu na malo nježnosti. Blizine. Suosjećanja. Da netko zna da si i ti čovjek, jer to možeš biti, samo ti malo treba.