- Mario Žuvela
- Arhiva portala Epoha
Dugo vremena sam trebao da shvatim osnovnu životnu filozofiju. Posve jednostavnu i jasnu činjenicu, a ona glasi: „Ja se ne ljutim, ja se udaljim.“ Jer kad te je netko povrijedio, ranio, ponizio, zar da i dalje sebe ubijaš ljutnjom? Zamjeranjem? Smišljanjem osvete? I onda još dodaješ sol na svoju ranu. A sebe još brže guraš u bezdan propasti. Ima bolji put. A zove se distanca. Odmakni se. Pusti. Okreni se u drugom pravcu i idi. Zauvijek.
Ima jedan zločin prema sebi. Ostati uz one koji te povrjeđuju. Samo zato jer prije toga nisu. Samo zato jer su prije toga bila neka druga vremena. Pa ti ljudi i ti pronalazite stotine razloga zašto se to dogodilo. Ne opravdavaj ih! Jer ako je jučer boljelo jako sutra će boljeti još jače. Ti trebaš život i ljude koji znaju voljeti. A ne neke varijante života i ljude koji ne umiju voljeti sebe, a još manje druge. Puno mi je vremena trebalo da shvatim drugo zlatno pravilo: „Ja se ne ljutim, ja se udaljim.“
Ne stiskaj ljude previše uz sebe! Znaju gdje si. Ako žele – doći će. Ako ne žele, mučenje je i tebi i njima. Kad ostaviš prostor slobode – čuda se događaju. Kada se povlačiš, ožiljak nastaje. Samo je jedna stvar bitna. Prepustiti se tijeku života. Trenutku da voliš. I budeš voljen. Saznanju zašto živiš. A onda si najbogatiji čovjek na svijetu. Pa makar imao tako malo. Ali imaš ono što je bitno.
Primijeti jednu važnu stvar. U teškim trenucima dolaze važni ljudi. Ne oni koje očekuješ. Niti oni koje bi želio. Dolaze oni koji trebaju doći. Jer su vidjeli tvoju bol. I čuli tvoj krik kojega nisi pustio. Ali ga je tvoja duša bezglasno ispustila. Oni dolaze da budu tvoja luka za vrijeme tvoje oluje. I pokažu ti vrata pred kojima nikad nisi bio. Vrata u jedan tvoj novi svijet. Ne stiskaj ljude previše uz sebe! Znaju gdje si. Ako žele – doći će. Ako ne žele, mučenje je i tebi i njima.
