Zaželi se čovjek ljubavi i poštovanja. Nježnih riječi i osmijeha. Ali sve to nekako na kapaljku prima. I to svake prijestupne godine.

Upitajmo se – kakav bi svijet bio kada bismo manje škrtarili na pažnji koju pružamo jedni drugima? Kada bismo jedni druge nazvali i onda kada nam ništa ne treba?

Poslali jedni drugima poruku i onda kada nemamo ništa posebno za reći. Ali izgleda da uvijek čekamo da netko drugi učini prvi korak.

Zaželi se čovjek nekih emocija. Zaželi se svijeta u kojem je manje uspoređivanja. Nadmetanja. Zaželiš se svijeta gdje još uvijek možeš nasloniti glavu na nečije rame kad ti je teško. I reći što te boli.

Nedostaje ti svijet u kojem se još uvijek vjeruje u ljude dobrog srca. Zaželi se čovjek svijeta kakav je bio kada je bio dijete. A onda se sjeti.

Taj svijet ne postoji negdje oko nas. Taj svijet postoji u nama. I možeš ga vratiti ako hoćeš. Makar na trenutak.