Jedno ćeš se jutro probuditi i shvatiti koliko si brinuo o stvarima koje nisu bile važne, a još više o stvarima na koje nisi mogao utjecati. Onoj kiši koja danima pada. Ljudima koji su takvi kakvi jesu.
Nekim drugim prilikama i neprilikama. Pitat ćeš se je li moguće da si toliko bio blesav i da to nisi mogao vidjeti. Kako bi bilo lijepo zaustaviti vrijeme dok čovjek ne dođe pameti, a onda ga opet pokrenuti. Ali, to tako ne ide.
Ne petljaj se previše s vremenom koje je prošlo. Pusti ga i nemoj dopustiti da ikada previše ovisiš o ljudima. Zamka je to. Puste da jedna stvar bude po tvome, a onda sve po njihovom. Život je prekratak za toliko tolerancije drame koju ljudi prave ni iz čega. Treba ti samo malo mira i netko koga nećeš morati stalno impresionirati. Kako god bilo, nikada se nemoj pitati što će ostatak svijeta reći, jer tvoj unutarnji glas više je od ostatka svijeta. Mnogo više.
