Jednog ćeš se jutra probuditi i shvatiti koliko si puta u svome životu brinuo o stvarima koje nisu bile važne, a još više o stvarima na koje nisi mogao utjecati – o onoj kiši koja danima pada, o ljudima koji su takvi kakvi jesu, o nekim drugim prilikama i neprilikama. I pitat ćeš se tada – je li moguće da si bio toliko blesav da to nisi mogao vidjeti. Kako bi bilo lijepo zaustaviti vrijeme dok čovjek ne dođe pameti, a onda ga opet pokrenuti.

To tako ne ide. Vrijeme leti s nama ili bez nas. Ne petljaj se previše s vremenom koje je prošlo. Pusti ga. I nemoj dopustiti da ikada previše ovisiš o ljudima. Zamka je to. Puste da jedna stvar bude po tvome, a onda sve po njihovom. Život je prekratak za toliko tolerancije drame koju ljudi prave ni iz čega. A, treba ti samo malo mira. 

Netko koga nećeš morati stalno impresionirati. Kako god bilo, nikada se nemoj pitati što će ostatak svijeta reći. Jer tvoj unutarnji glas vrijedi više od ostatka svijeta. Mnogo, mnogo više. Poslušaj ga.