Upijaš mirise prirode. Osluškuješ zvukove života. I zacjeljuješ. Od jučerašnjih rana i udaraca. I shvaćaš da kakvu god sliku života želio, uvijek na kraju bude onako kako treba. Sviđalo ti se ili ne sviđalo. I dobro je da se pomiriš s time. Sa svime. Kad započneš dan s mirom u sebi velike su šanse da se nešto dobro danas dogodi. Lijep je taj trenutak. Nemaš se kome opravdavati. Niti kome polagati račune. Samo živjeti. I to ti je dovoljno.

Kako je lijepo kad kažeš ono što te je povrijedilo. Ne bilo gdje. I ne bilo kome. Nego tamo gdje je to mjesto. Kao da se tvoji raspadnuti svjetovi ponovno počinju spajati. I kao da tvoje umrle stanice ponovno počinju živjeti. Kažeš i spreman si krenuti ispočetka. Započeti novu priču. Jer ljudi su takvi da ti sve mogu oduzeti. Ali nikada im nemoj predati svoje dostojanstvo. Uzdignuo čelo. Pogled koji još vjeruje i nada se da će na kraju sve izići dobro.

Kako je lijepo kad kažeš ono što te je povrijedilo. I ne držiš to više u sebi. Već postaješ slobodan od zla kojeg su ti nanijeli. Nema većeg čuda nego kad netko nekome kaže „oprosti“. Za sve ono zlo koje mu je učinio. I doista to misli iskreno. I želi popraviti štetu. I s vremenom stvari postaju drugačije. Manje si na mjestu svojih povreda, a više na nekim drugim mjestima. Gdje je opet lijepo. Gdje se puno osjeća. Gdje se punim plućima živi život.