Sve se to utiskuje u naše lice. Polako. Sigurno. Bez milosti. Svaka ružna riječ, krivi pogled, nedostajanje. Sve se bilježi. A, onda prođu godine. Pogledamo se u ogledalo i vidimo da su to neki drugi ljudi. Ne znamo što i kako se to dogodilo. Ali dogodilo se.

No postoji utjeha. Dobro je što ne može sakriti ni jedan poklonjen osmijeh. Ni jedna lijepa riječ. Obećavajući pogled. Iskren zagrljaj. I oni nas mijenjaju. Pomlađuju. I produžuje život. Ali nažalost više je rana. Ožiljaka. Više je tragova destrukcije. Kako god bilo treba stisnuti zube i nastaviti. Živjeti kao da ništa nije bilo, a bilo je. Treba vjerovati da će neke dobre osobe doći u naš život i napraviti balans. Balans života.