Iza mene je jedno jako teško razdoblje. S puno boli. Posebno one fizičke. Prije sam govorio kako su velike stvari moći prošetati, popričati s nekim, osjetiti dašak povjetarca na svom licu, popiti kavu.

Sada vidim da postoje još veće stvari. Moći obaviti osnovne fiziološke funkcije bez pomoći drugih. Moći hodati, ali da ne boli. Spavati nekoliko sati bez buđenja radi bolova.

Na koncu probuditi se u svojoj kući i ne imati temperaturu. Bolnice. Operacija. Oporavak. To je moja stvarnost ovih dana. Svim doktorima i sestrama skidam kapu i veliki naklon.

Sada se pitam. Što si u trenutku svoje najdublje boli? Kada se tvoje lice grči ali suzdržavaš krik da ne plašiš svoju djecu. Nisi ono jadno biće koje moli nečiju ruku za pomoć već osoba koja isto vrijedi. U trenutku kada samo možeš otvoriti usta da ti nečija ruka stavi slijedeću dozu tableta imaš jednaku ljepotu i jednaku veličinu.  Kada te nose na nosilima od jedne do druge sobe i dalje si osoba s jednakim dostojanstvom i snagom u sebi. Snagom duha.

Na tu smo snagu pomalo zaboravili.

Dok gledaš u one medicinske naprave i listaš liječničke nalaze s parametrima koji pokazuju povišene ili normalne vrijednosti znaš da si više od tih brojeva. Mnoge stvari o životu znamo i prije boli, ali tek u boli, ali onoj intenzivnoj upoznamo što je Život. Jer prestanemo uzimati zdravo za gotovo otkucaj srca. Udisaj i izdisaj zraka. Stajanje na nogama.

Stvari koje su nam kao normalne.

Jedno je sigurno. Bol je jedna velika poluga.

Možeš od nje učiniti dvije stvari. Da bude poluga promjene života ili poluga samosažalijevanja. Na tebi je izbor. Bol ima još jednu veliku moć. Da postaviš sebi pitanje ne samo o životu, onome što imaš i ljudima koji te okružuju, nego o onom najdubljem u životu.

Koji je njegov smisao?

Ima li ga uopće. Pogotovo onda kada se raspadaš, smrdiš, gadiš sam sebi. Nije gadljiv gnoj koji izlazi iz neke rane, gadljivo je licemjerje. Nije problem u čovjeku koje ne može pomokriti se, hraniti se bez ičije pomoći, ići bez ikakvih pomagala, problem je u onom čovjeku sa strane koji to može mirno gledati i produžiti svojim putem.

Kao što postoji nešto što drvo čini drvom, plavu boju plavom bojom, postoji nešto što čovjeka čini čovjek. To me zanima.

Priča o tom nije niti malo jednostavna. No, krenimo zajedno! Korak po korak. U novi dan.

Lijep dan vam želim!