Ponekad ti treba vremena da se rane slegnu. Da ljudi odu. I da malo vidiš kojim putem ide tvoj život…

Umore te ljudi koji ti samo govore „možeš ti to“. Ali još više oni koji stalno pokazuju neke sumnje u tebe. Ne trebaš ti danas napraviti neko čudo u životu. Samo sačuvaj ono malo nade što je nosiš iz svojih davnih dana. Sjeti se sebe iz tih slavnih dana kada si bio pun snage i pun života. Sjeti se koliko si tada vjerovao u sebe i bolje dane koji su pred tobom. Ta je nada još uvijek u tebi, kao i vjera u sebe. 

Jednog ćeš dana shvatiti da sva „moranja“ nisu bila „moranja“. I da se ništa u životu nije moralo. I da su neki strahovi bili samo naučeni obrasci koje si mogao mijenjati. A kad odu ljudi kojima si sve dao, pitat ćeš se zašto ništa od svega toga nije ostalo. Pitat ćeš se gdje su ti ljudi kojima si tako nesebično davao sebe. Većina ljudi nažalost zaboravlja vrijeme koje smo im poklonili i dobra djela koja smo za njih činili. No, ima rijetkih iznimaka koji se ipak sjete svega i koji će naći način da ti to pokažu.

Zapamti jednu stvar. Ne nalijevaj u tuđe posude da se prelijeva, a da u svoju nisi ništa ulio! Onaj nijemi krik duše nećeš moći zaustaviti. Trebaš malo tišine da duša k sebi dođe. I da nađeš svoju luku mira. To nema veze sa sudbinom. Već s tvojim izborom. Uživaj u tišini, otkrij njenu moć, uživaj u svom miru i vrati se sebi. Svijet može pričekati.