Stani malo pred tim zalupljenim vratima i pogledaj ih. Pitaj sebe što si u njima vidio? I zašto si toliko dugo čekao? Kad je srce ranjeno i sitnica se mnogo čini. Ali na kraju ostane samo ta mrvica. Koja s vremena na vrijeme održava da tu stojiš. Imaš pravo od nekoga tražiti da te ljubi punom ljubavlju. Ali to moraš prvo početi od sebe. A onda dalje. I ne čekaj dugo! Zapamti nešto o ljudskoj zauzetosti. Za ono do čega im je stalo ljudi će uvijek naći vremena.

Svako jutro napunim šaku pijeskom, a onda ga pustim da mi klizi niz prste i pomišljam da je taj pijesak moj život. To je vrijeme moga života. Odbrojavam ga i gledam kako ga je iz trenutka u trenutak sve manje. A onda shvatim da je tako isto i s mojim pravim životom. Danas je kraći nego jučer. A sutra će biti još kraći nego danas. Zar da brinem više o nekim blesavim brigama koje sam nekoć brinuo? Inatim se? Osvećujem? Uspoređujem? S ovo malo vremena pred sobom izabirem samo jednu stvar – živjeti.

I prije nego iscuri sav pijesak želim živjeti na kvadrat. Proći svijetom ne sudeći drugima. I ništa ne uzimati previše k srcu. Ostaviti bitke koje nisu moje. Zadržati se u blizini ljudi koji još vjeruju u snagu nježnosti i dobrote. Dati prednost onima koji nikoga ne forsiraju da se mijenja, već prihvaćaju svakoga kakav jest. I kad iscuri i ono zadnje zrnce pijeska neću plakati. Radovat ću se, jer bilo je lijepo živjeti onaj mali trenutak u vječnosti. Nekad manje, nekad više. Ali, vrijedilo je.