Nije najgore biti u bolnici. Niti na infuziji ili nekim aparatima. Najgore je biti sam. Neshvaćen. Nevoljen. Ne osjetiti nečije poštovanje. Nikada ne čuti pitanje “kako si” ili “što ti treba” . Najteže je kada prođu pored tebe kao pored turskog groblja. Podignut nos., umišljena veličina iza koje ne stoji ništa. Najteže je kada sam sebi trebaš postavljati i odgovarati na pitanja.
Sinoć u gluhu noć neki je čovjek tako tužno stenjao na nekom odjelu. Od bola. Silnog bola. Jecao. Zapomagao. Je li to bila bol nekog nesretniku koji se budio iz narkoze ili nekoga s psihijatrije, ne znam. Jedno znam. To je bol čovjeka koji je sam. Koji treba samo malo nečije ljubavi. Pažnje. Koji treba samo nekog da mu kaže “tu sam” . Samo to.
Svi smo zbilja tu. Tako nam malo treba da bi ovaj svijet bio bolji svijet. Samo malo.
