Prevare se ljudi pa pomisle ako si tolerantan da si glup! A nisi. Jer su te roditelji učili da život živiš s osjećajem poštovanja prema svakom čovjeku. Da razumiješ osjećaje koje neka osoba ima. Da svačiji stav poštuješ jednako onako kako bi želio i da drugi poštuju tvoj. Ali nisu sve roditelji učili isto. Ili nisu svi od roditelja naučili ono što je trebalo. A to je da poštuju druge. Ne iskorištavaju druge. U najmanju ruku da budu ljudi.
Ima tih ljudi koji su rijetki i koji vide prljave igre oko sebe, shvaćaju namjere ljudi kojima nisu baš na ponos, ali ih neće javno prozvati ili osuđivati. Već će im onako diskretno dati do znanja da to nije u redu. Veličina je to, koju malo ljudi cijeni. Veliki su to ljudi. U svijetu u kojem većina nažalost na udarce uzvraća istom mjerom. Ili još gore. Udara gdje je drugi najslabiji i gdje najprije popuca. A ono malo ljudi što još ima osjećaja za druge tu su da kažemo: Još ima nade za ovaj svijet.
Dođe vrijeme kad se osvrneš na neka prošla razdoblja svoga života. I vidiš da nisi dobio ono što si tražio. Ali shvatiš da su te neka zatvorena vrata odvela do nekih još boljih. A plakao si i mislio da loši dani nikad neće proći. No uvijek se pokaže izlaz. Samo treba dovoljno dugo gledati, čekati. Vjerovati. Obrati pažnju na male stvari. Pronađi svoju unutarnju moć. U tišini ovog jutra. Izlasku sunca. I vidjet ćeš kako je sve savršeno posloženo.
I zapamti jednu stvar. U životu nam dolaze stvari koje trebamo onda kad ih ni ne tražimo. Malo mira. Prijateljsko rame. Drugačiji svijet. Samo trebaš pustiti ono što si zavrnuo u glavi. Kako što treba biti. Osmijeh i lijepa riječ nevjerojatna su kombinacija. Ništa više ne ostaje isto. Nitko ne ostaje isti. Smekša se i ono najtvrđe srce. I uvijek budi spreman da ih daš. I da ih primiš. Tako život postaje jedna lijepa priča koja se ne da prepričati.
Nemoj zadržavati za sebe ako nekoga voliš. Ako ti netko znači. Reci mu to što prije. Nemoj puno čekati. Znam, teško je. Preteško. Ali ono što nisi rekao ima neku posebnu težinu. I skuplja se. Kao kap po kap na dnu neke posude. A onda se prepuni. I prelije. Tako se i neizrečene stvari natalože u duši. A onda, kad se najmanje nadaš u onim tihim noćima, bole nekim neopisivim bolom. I tu nema pomoći. Nema utjehe.
Jedna je stvar sigurna. Nikada ne žališ kad si nekome pokazao koliko ti je važan. Ali žališ ako to nisi učinio. Pa se čudiš odakle jedna frustracija, druga. Treća. Daj neki tihi znak! Pogled. Poruku napiši. I zapamti jednu stvar. Ne događa se čudo kada ti netko dodirne kožu. Čudo se događa kad ti netko dodirne dušu. Nepojmljivo. Neopisivo. A malo za to treba. Nemoj da te jednog dana stigne kajanje što je moglo biti. A nije.
Bit će i jutros sunca na nebu. Ali pitanje je hoćeš li ga ti pogledati? I zadržati na trenutak pogled prema gore. Jer je težina tvojih briga pogled pritisnula k zemlji. Jer i danas žuriš na posao. Isto kao što si to činio i jučer i kao što ćeš činiti i sutra. I koliko si puta samo pomislio da ništa ovo nema smisla. Ali neko ti je s leđa stavio ruku na rame. Dozvao te imenom. Nasmijao ti se tako iskreno da takav osmijeh dugo nisi vidio. I shvatio si da nije sve kako tvoje misli kažu.
Puno brinemo o sebi izvana. Nekad više, nekad manje. Jer znamo da se to vidi. Pa ne želimo da ljudi pričaju. A brinemo li o sebi iznutra? I onome što se sve tu nalazi? Kad smo zadnji put unišli u taj prostor i pogledali svijet u nama. Bit će i jutros sunca na nebu. Ali nama treba sunce u duši. Radost. Mir. Saznanje da naš život ima smisla. Sve to unutra možemo naći. I sve je lakše nego što se čini. Ne zaboravi, isplati se poći na taj put. Jer tada više ništa neće biti isto.
Najveće vrhove dosegli su ljudi koji su najduže bili na dnu. Na tlu. Koji su padali i padali. A često nikog nije bilo da im pruži ruku i podigne ih natrag. I čini se da su najveće vrhove vidjele one oči koje su najviše plakale. I srce koje je najviše puta slomljeno bilo. Usta koja su se plašila izgovoriti riječ. Samo da ne povrijede drugog. A onda su sama bila povrijeđena. I ne samo jedanput. Već mnogo puta. Povrijeđena.
Najveće vrhove dosegli su ljudi koji su imali hrabrost da riskiraju. Čak i onda kada se činilo da je sve protiv njih. I kada im drugi nisu davali nikakve šanse. A to je zato jer je sve ono vrijedno u nama ranjivo. Duboko ranjivo. Jer je puno osjećaja. I puno duše. I vrijedi se za to boriti. Zato su najveće vrhove dosegli ljudi koji su najduže bili na dnu. I prelomili u sebi. I odlučili. Samo naprijed. Nikada natrag.
Svakog dana jednu odluku donesem ispočetka. Pamtit ću samo lijepe stvari koje mi netko kaže. A zaboravljati uvrede. Nema druge. Želiš li mirno i dobro živjeti. Jednostavno zadaš sebi to kao zadatak. I ne odstupaš od toga. Moćna je stvar taj zaborav. Ne potiskivanje. I nije nimalo lagan. Gledati u novi izlazak sunca kao novu šansu. A na ljude kao slaba bića. Željna samo malo ljubavi. Znajući da kad toga nema, nisu svoji. I ne znaju što govore.
Svakog dana jednu odluku donesem ispočetka. Uraditi makar jednu stvar koja me plaši. Tako širim raspone života. I vidim da to i nije bilo toliko strašno. I da je sav problem bio samo u mojoj glavi. Naslućivati da postoji nešto veće od straha. Poštovati ljude koje život nije mazio. Ne gubiti vrijeme na zavist i ljubomoru. Uživat u svakom danu. U onom malom momentu života koji je sve što imaš. Samo ako naučiš pamtit lijepe stvari. A zaboravljati uvrede.
Dragi naši prijatelji,
Bili bismo vam neizmjerno zahvalni da vašim skromnim donacijama podržite naš rad kao alternativnog i potpuno neovisnog medija iza kojega ne stoje nikakve organizacije, već samo čisti entuzijazam. Svaka vaša donacija je više nego dobrodošla. Hvala vam od srca što ste uz nas. Vaša podrška nam puno znači. I mi smo svim srcem uz vas.
