- Mario Žuvela
- Arhiva portala Epoha
Dugo nisam čuo da netko kaže „nije mi dobro“, „pogriješio sam“ ili „oprosti“. Gdje su nestale te riječi? Gdje su nestali ljudi koji su nekoć bili spremni ogoliti dušu i kojima nije bilo teško priznati da su pogriješili kada su pogriješili? Bojim se ovog današnjeg savršenog svijeta. Bojim se njegove blještave vanjštine, njegova savršenog sklada. Sve je to zapravo jedna savršena maska koja prekriva stotine rana i trauma, iza koje je jedna velika frustracija koja želi biti uklonjena.
Jedno moraš znati. Nećeš ispasti manji kad kažeš „pogriješio sam“. Štoviše, ispast ćeš veći. Gladni smo iskrenih ljudi. Otvorenih. Ljudi bez fige u džepovima. Ljudi koji padaju i ustaju nakon toga. Dosta nam je bilo foliranata. Namještenih osmijeha. I poza. Filtera u slikama. Dugo nisam čuo da netko kaže „nije mi dobro“. Reci to! Ne boj se. Neće ti pasti kruna s glave. Stvorit će se netko tko će ti staviti ruke na rame i zagrliti te. Osjetit ćeš nečiju blizinu. I ponovno oživjeti. I biti dobro.
Ne treba puno čekati. Ni bolje okolnosti. Ni pravi trenutak. Ni godišnji odmor. Ni savršene ljude. Tvoj život nema veze s time. Treba početi živjeti. Ovdje i sada. Disati. Sanjati. Osjećati. Voljeti. Pa što ispadne. Ako si otvoren i iskren, život će ti uvijek ponuditi nešto lijepo. Bit će i ljudi koji će pokušati iskoristiti tvoju dobrotu, ali to ostavi njima. Živi tako da tvoje povjerenje ide onima koji ga zaslužuju, a ljubav onima koji ju uzvraćaju.
Treba početi živjeti sa svojim emocijama, a ne bježati od njih. Niti ih skrivati. Ili potiskivati. Teško ti je? Plači. Radostan si? Nasmij se. Zagrli nekoga. Netko ti nedostaje? Pozovi ga. Ne kompliciraj si život i vidjet ćeš jedno drugačije lice ovog svijeta. Manje neprijateljsko. Stvar je samo da budeš onakav kakav jesi. Da kažeš što želiš. I čega se bojiš. I sve će se nekako namjestiti. Posložiti. Sitnice to učine. I na kraju sve ispadne bolje nego što si zamislio. Samo nemoj puno čekati.
