- Mario Žuvela
- Arhiva portala Epoha
Naučila me baka jednu lijepu stvar: „Pruži svoju ruku drugima i onda kada je prazna. Možda je nekome potrebna samo da ustane.“ Kako je snažan taj stav! I iscjeljujući. Oslobađa. I ima moć razbiti u tebi sve one stare naslage depresije. I anksioznosti. Sumnji. Strahova. Koje su se s vremenom nataložile, jer si s jednom malom stvari dao životu smisao. Bez da si išta veliko učinio, a učinio si ono najbolje.
Nisu svi ljudi isti. I neće ti svi vratiti istom mjerom. I ne moraju. Ljudi zaborave. Brzo sve zaborave. I ne pokažu da cijene ono što si im učinio. Jer misle da se podrazumijeva. I da je neki interes u tome. Ali neka te ne brine. Jer ima gore netko tko sve to vidi. I vratit će. Ne prestaje život krajem današnjeg dana da se svi računi moraju poravnati. Niti prestaje u skoroj budućnost. Osjećam da zaprao tek tada sve počinje. I da ono najbolje tek na kraju dolazi.
Ne mijenja čovjeka vrijeme, mijenjaju ga ljudi i susreti. Mijenjaju ga udarci, razočarenja, povrede. Mijenjaju ga njegova očekivanja koja se nisu ispunila, mijenjaju ga želje koje je želio, a nije ostvario. Mijenjaju ga ciljevi prema kojima se zaputio, a nije ostvario. Mijenja ga svaki trenutak samoće u kojem je nekoga trebao, a nikoga nije imao. Mijenja ga svaki osjećaj koji je dao, a nije uzvraćen i svaka nada koju je gajio, a na koncu se rasplinula.
Mijenjaju čovjeka i pobjede, ali mnogo češće na gore. Mijenjaju ga uspjesi koje je postigao jer više ne primjećuje one kojima je nekoć bio okružen i koji su mu pomagali da u tome uspije. Mijenjaju čovjeka nesreće i gubitci jer više počinje cijeniti male stvari. I sebe prihvaćati onakvog kakav doista jest, ne težeći više nekom savršenstvu od svijeta i života. Sve čovjeka mijenja i sve čovjek mijenja, to je jedino nepromjenjivo u ovom životu.



