Ne mogu s ljudima koji se okreću kako vjetar puše. Umore me. Do bola. Razgovor s njima je kao hodanje po jajima. Danas govore jedno. Sutra drugo. Prekosutra nešto treće. Sad ćeš ih čuti kako hvale jednu osobu.

Sutra je kude. I sve to iza leđa. A uvijek misle da su u pravu. Nepogrešivi. Nezamjenjivi. O kako imam potrebe odmaknuti se iz takvog društva. I naći nekoga čije će „da“ biti „da“. I čije će „ne“ biti „ne“.

Kako je dobro biti s ljudima s kojima ne moraš birati riječi. Nađeš se s njima s jednim osmijehom. I nakon dvije rečenice već ste na istoj valnoj duljini.

Ne nadmećete se jedno s drugim. Ne dokazujete. Živite opušteno. Jednostavno. I svaki je susret takav da se pamti. I želiš da se ponovi. Jer su se našle dvije duše. I slične. I različite. Ne mogu s ljudima koji se okreću kako vjetar puše. Umore me. Do bola.