Umore ljudi, ali i odmore ljudi. Odmore ljudi koji gledaju u oči dok govorite i slušaju bez gledanja na sat. Odmore ljudi drugačiji od drugih, ljudi koji ne traže da se mijenjate, ljudi s kojima vam je lijepo i dok šutite, ljudi koji vas razumiju i onda kada ni sami sebe ne razumijete. Odmore ljudi koji će samo u tonu vašega glasa osjetiti da ste im potrebni i za trenutak se stvoriti pored vas. Odmore ljudi s dušom u očima i srcem na dlanu. Dobro ih čuvajte, takvi su zbilja rijetki.

Prodišeš tek kad pustiš što će drugi reći. Kad dođeš do toga da kažeš: Nije me briga! Okreneš se i odeš svojim putem. I nakon nekog vremena shvatiš da ništa nisi izgubio. Prodišeš i shvatiš koliko si vremena potrošio na nešto posve nebitno. Dodvoravajući se nekome kome uopće do tebe nije stalo. Ne hrane te, ne plaćaju tvoje račune, ne rješavaju probleme tvoje egzistencije. Pa što si onda toliku važnost dao njihovom mišljenju?

Jednu stvar moraš razumjeti želiš li da ti život bude jednostavniji. Ne očekuj mnogo od drugih da te poštuju i vole. To prvo moraš sam sebi dati. Podići svoju cijenu u vlastitim očima. Srediti prioritete. I vidjet ćeš kako će se stvari početi mijenjati. I u odnosima s drugima. Kad shvatiš da je tvoje mišljenje važno postat će ti važno i mišljenje drugih. Živjet ćeš priču koju si sam stvorio, s onima koje si sam u nju dodao. Na način koji si sam odredio. I disati punim plućima.