Nije hladnoća u svijetu ono čega se ti bojiš, ti se bojiš hladnoće u čovjeku. Bojiš se toga da netko tko ti je nekoć bio blizak i drag prođe pored tebe kao da te nikada nije ni poznavao. Bojiš se kada vidiš da ljudi za koje bi nekoć ruku u vatru stavio, sada za tebe više nemaju ni riječi, ni glasa. Ne plašiš se ti oluja, ni nevremena, plašiš se kad vidiš da je sve oko tebe postalo nekako umjetno i lažno. I ljudi. I stvari. I događanja. Sve.
Nije hladnoća u svijetu ono čega se ti bojiš, ti se bojiš prilika koje si nekoć propustio, nježnosti koje nisi dao, ljubavi koje nisi uzvratio. Plašiš se tišine koja ostaje kad ostaneš sam. Plašiš se ljudi koji više nemaju za tebe lijepe riječi, koji ne znaju što je to iskren osmijeh i koji ne razumiju što to znači zagrliti nekoga od srca. Nije hladnoća u svijetu ono čega se ti bojiš, ti se bojiš nedostatka poštovanja, nedostatka ljudskosti, hladnoće u čovjeku.
Ima jedna riječ koja boli više od ostalih. Zove se „kasnije“. Ostaviš poruku, poziv za kasnije. Ostaviš posjet za kasnije. Ostaviš život za kasnije. Ostaviš, jer trenutno živiš u nekim ranama prošlosti. Ranama koje peku. Sjećanjima koja ti otimaju ljepotu sadašnjeg trenutka i ne daju ti snagu da učiniš ono što si namjeravao. Puno toga ostavljaš za kasnije, jer misliš da će doći pogodniji trenutak za nešto, da će doći neke bolje prilike ili nešto što će te više natjerati da učiniš to što si želio.
Ne ostavljaj ništa za kasnije. Život te nauči da je to najopasnije vrijeme. To je vrijeme koje nikada nikome nije došlo. Straha će uvijek biti. I uvijek će biti pitanja „a što ako ne uzvrati“, što ako se desi neka nova povreda? Moraš riskirati. Otisni se u najveću avanturu, avanturu u kojoj ono „kasnije“ pretvaraš u ono „sada“. I vidjet ćeš koji je to lijep osjećaj. Koliko ti sigurnosti da. Radosti. Mira. Živiš život koji želiš i zaslužuješ. I koji je tu. Ne ostavljaj ništa za kasnije!
