Samo jednu stvar danas ne radi. Ne uvjeravaj druge koliko vrijediš. Ne treba ti ta muka. Tko ne želi to vidjeti, neće niti da ne znam što radio, pokazivao, uvjeravao. Ljudi su takvi. Zarobe se egom. I tu nema pomoći. Ali nisu svi takvi. Jer ima i onih drugih. Drugačijih. Ima onih koji vide tvoju vrijednost. Bez da išta kažeš. Ili učiniš. I začudo takvima ne treba nikakav dokaz. Njihovo poštovanje ti sve govori. Ispružena ruka. Blagost. Povjerenje.
Najgora stvar koju danas možeš napraviti je nepoštivanje svojih granica. Trenutak kad pustiš sve. Svima. Radi toga da se ne bi nikome zamjerio. I da bi svi bili sretni. Hoćeš li opet ignorirati srce? I odbaciti čežnje duše? Jer će ljudi reći to i to. Previše si živio u tuđim mislima. Nemoj da te jednog dana stigne val kajanja. Lijepa je stvar kad sebi daješ novu šansu. Nakon svih promašaja koji su bili. I svijet postaje kao nov. Jer si ti nov.
Kakvu god bol prošao, kakvo god razočarenje doživio, kakvu god izdaju prošao – oporavit ćeš se. Ali jedno je sigurno. Nećeš više biti isti. Nikada. Svijet će se nastaviti svojim tijekom, ali za tebe će sve biti drugačije. Posljedice će ostati. Gubitak vjere u ljude. Manjak samopouzdanja. Ali vidjet ćeš, naći će se opet netko tko će ti dati pažnju, vratiti poštovanje, pokazati da nisu svi ljudi isti. Ali sve ćeš to ovaj put gledati s neke distance.
Oporavit ćeš se. Stvarno hoćeš. Ali ćeš puno više cijeniti tišinu. I samoću. I ljude koji ne govore puno. I ne miješaju se u tuđe stvari. I bit ćeš svjestan da si uvijek na samo jedan korak od nove povrede, nove nepravde, nove boli. Ali ćeš reći sebi: I to ću preživjeti. Jer si prošao i gore stvari. I naučio pravo lice ljudi. I bit će ti jasno da je svaki kraj jedan novi početak. I da, kada se čini da se jedan tvoj svijet raspada, u isto vrijeme jedan tvoj novi svijet počinje ispočetka.
