Zato, zapamti jednu stvar. Ništa ne uzimaj zdravo za gotovo. Pogotovo ne one male stvari od kojih srce raste i duši je toplije. Ne uzimaj zdravo za gotovo ljude koji su s ozbiljnim namjerama ušli u tvoj život. I koji su te prihvatili takvog kakav jesi. Jer te vole. Jer im značiš. Ima nešto čudesno u tome kad onima pokraj sebe kažeš „hvala“. Dobiju krila. I tvoja svakodnevica postaje bolja. Čarobnija. Shvatiš koliki si dar dobio. Nečijom prisutnošću u svom životu.

Potrebni smo jedni drugima. Nemojmo se praviti da tome nije tako. Jedni smo drugima oslonac i nikada ne bismo smjeli prave iskrene prijatelje uzimati zdravo za gotovo, već bismo ih trebali čuvati kao suho zlato. Otvorimo dušu jedni drugima i bit će nam lakše. Pravi prijatelji su najveće bogatstvo.

Dugo nisam čuo da netko kaže „nije mi dobro“, „pogriješio sam“ ili „oprosti“. Gdje su nestale te riječi? Gdje su nestali ljudi koji su nekoć bili spremni ogoliti dušu i kojima nije bilo teško priznati da su pogriješili kada su pogriješili? Bojim se ovog danas savršenog svijeta. Blještave vanjštine. Savršenog sklada. Zapravo sve je to jedna savršena maska koja prekriva stotine rana i trauma iza koje je jedna velika frustracija koja želi biti uklonjena.

Jedno moraš znati. Nećeš ispasti manji kad kažeš „pogriješio sam“. Štoviše, ispast ćeš veći. Gladni smo iskrenih ljudi. Otvorenih. Ljudi bez fige u džepovima. Ljudi koji padaju i ustaju nakon toga. Dosta je foliranata. Namještenih osmijeha i poza. Filtera u slikama. Dugo nisam čuo da netko kaže „nije mi dobro“. Reci to! Neće ti pasti kruna s glave. Stvorit će se netko tko će ti staviti ruke na rame i zagrliti te. Osjetit ćeš nečiju blizinu. I ponovno oživjeti. I biti dobro.