Osoba koje bi mi rekle „Hajde ustani, idemo gledati izlazak sunca.“ Osoba koje bi kazale –  „Sjedni na ovu klupu i promatrajmo more.” Osoba koje bi mi više pokazivale na ptice, leptire, drveća. Cvijeće, a manje na mobilni telefon. Osoba s kojima bih šetao nekim pustim putem i uživao u miru.

Nedostaju mi osobe s kojima ne bih morao ništa pričati i izgubiti pojam o vremenu. S kojima bih samo prolazio svijetom i divio se. Da mi je netko ranije rekao koliko je lijep pogled u nebo, puno prije bih počeo gledati. 

Više se divio pravim čudima života. Manje brinuo što će drugi reći i više drugima govorio lijepe riječi. Onako male. Sitne. Svakodnevne. 

Tajna života je doista jednostavna. Samo naučiti cijeniti njegovu pravu ljepotu.