Nekada ti dođe plakati jer ti se čini da ti je najteže na svijetu. I da te nitko ne razumije. I isplači se tada, sve izbaci iz sebe. Apsolutno sve. A onda ustani, obriši lice i kreni naprijed. Život je predragocjen da bi na plakanje potrošio više vremena nego što ti ga treba za živjeti.

Suze pročiste pogled. Pročiste put. Pročiste život. I opet si kao nov. Možeš krenuti tamo gdje nisi bio. Osjetiti što nikada nisi osjetio. Biti što nikada nisi bio.

Svi mi imamo dane kada se osjećamo napušteno. Od svega. I svih. Ostavljeni negdje po strani sa svojim tugama. Ali ima netko tko sve to vidi i čuje. Osjeća svaku našu bol. Kao svoju. Stoji korak malo dalje od nas. I tiho nam šapuće:

“Kroz ovo ćeš izići bolji. Jači. Snažniji.” Treba životu dati šansu. Zaigrati na kartu vjere. Zakoračit u nepoznato. I pustiti da se događa ono što se treba dogoditi. Jer tek onda kada se čini da život završava, tada život tek započinje.