Neki ljudi tako teško puštaju nekoga u svoj unutarnji svijet, ne zato što su hladni, već zato što su povrijeđeni.

Prošli su oni kroz sito i rešeto loših stvari. Mnogo puta. Povrjeda, izdaja, napuštenosti, razočaranosti. Svega i svačega. Od bližih i daljih. Čuvaju na vratima srca jedan željezni lokot čiju šifru nikome ne kazuju. Znaju oni što je sve donijela prošlost i plaše se iste takve budućnosti. Zato i jesu tako oprezni i sumnjičavi.

Ima tih nekih ljudi za koje misliš da su daleki i hladni, ali kad priđeš bliže osjetiš toplinu vatre koja gori u njihovom srcu. Kada u jednom trenutku zablista osmijeh na njihovom licu, ne možeš se sjetiti tako lijepog osmijeha nadaleko. To su ljudi koje je život lomio i lomio. Sada se više ni na što ne zalijeću. Ne busaju se riječima ljubavi. Izjavama nježnosti. Govore malo, ali puno kažu.

U jednoj stvari su prvi. Pomoć će ti uvijek pružiti, jer su prošli svoj unutarnji pakao i znaju kako rane mogu boljeti.