Velika je to razlika. Misliš da živiš, a zapravo samo životariš. Površni razgovori, lažni susreti, i sa sobom i sa drugima, glumljeni obrasci ponašanja. I čini ti se da je sve u redu. A onda se susretneš s nekom velikom boli. Velikim gubitkom. Velikom tugom. I odjednom ti se otvore oči.

Zapravo nisi još ni počeo živjeti. Sve je ono bila neka gluma, neka farsa, jer pravi život počinje tek nakon suočavanja s nekim teškim izazovom, bolešću kada više malo toga možemo mijenjati.

Tek kada dođemo pred goli zid. U situaciju da više nemamo niti jednu opciju shvatimo da je puno onoga što smo radili prije bilo bez smisla. Ikakvoga. A onda cijeniš gutljaj kave. Dašak svježeg zraka. Koricu kruha. Čašu vode koju ti je netko dao.

I vidiš da to nije nikakva sitnica. I prestaneš se pretvarati da živiš. Počneš ispočetka živjeti. Zahvalan si samo za to što si se jutros probudio. Svjestan si da je toliko malo toga pod tvojom kontrolom. I da to više nikada ne uzimaš zdravo za gotovo.