- Mario Žuvela
- Arhiva portala Epoha
Ne trebaju ti ljudi za sve. Trebaju ti samo ljudi koji imaju vremena za tebe. Ljudi koje ćeš moći nazvati u bilo koje doba dana i noći i reći što te muči. Ne trebaju ti ljudi koji sve znaju o tebi, a nikada te nisu iz srca pitali kako si, stisnuli ti ruku, sjeli do tebe i onako iskreno slušali što im imaš za reći. Trebaju ti ljudi koji ne kompliciraju život, s kojima uvijek znaš na čemu si i koji neće svaki dan mijenjati ploču u odnosima da se pitaš što se dogodilo.
Ne postoje ljudi koji te nikada neće razočarati, ali postoje oni koji nakon svega znaju reći „oprosti“ i koji to doista iskreno misle. Trebaju ti ljudi koji ne govore samo riječima, već u njihovim djelima vidiš što ti žele reći. Tako jednostavno, tako lijepo, tako ljudski. Oni nemaju jednu priču za tebe i jednu za druge, jer nisu naučili govoriti iza leđa. Ne trebaju ti ljudi sa bezbroj sposobnosti, trebaju ti samo ljudi sa srcem. Ljudi koji su takvi kakvi jesu i koji upravo takvoga prihvaćaju i tebe.
Jednog dana ćeš shvatiti da to što se odvajaš od svijeta i ljudi i nije toliko loša stvar. Ništa neće propasti bez tebe. A niti ćeš ti išta izgubiti. Štoviše, preporodit ćeš se. Vidjet ćeš koliko je ljepote u tome kad se ne moraš nikome dokazivati. Pravdati. Kad možeš slušati pjesmu koja se tebi sluša, piti kavu kakva se tebi pije. I kad ti je za miran život dovoljno imati jednu ili dvije duše koje te razumiju i koje ti razumiješ.
Postoji jedno pravo vrijeme za sve. Onaj trenutak kad ostaneš sam i počneš razmišljati o svom životu. Kad shvatiš koliko si vremena bacio u prazno. Ljudima koji ga nisu znali cijeniti. Stvarima koje nisu imale nekog smisla. Događanjima od kojih ništa nisi dobio. I kada bi mogao stvari vratiti samo bi jednu stvar napravio drugačije. Malo bih više vremena proveo sa sobom. U tišini. Bliže svojoj duši. Bliže sam sebi. Možda bi sve tada bilo drugačije.
