Dugo nisam čuo da netko kaže „nije mi dobro“, „pogriješio sam“ ili „oprosti“. Gdje su nestale te riječi? Gdje su nestali ljudi koji su nekoć bili spremni ogoliti dušu i kojima nije bilo teško priznati da su pogriješili kad su pogriješili? Bojim se ovog danas savršenog svijeta. Blještave vanjštine. Savršenog sklada. Zapravo sve je to jedna savršena maska koja prekriva stotine rana i trauma. Iza koje je jedna velika frustracija koja želi biti uklonjena.
Jedno moraš znati. Nećeš ispasti manji kad kažeš „pogriješio sam“. Štoviše, ispast ćeš veći. Gladni smo iskrenih ljudi. Otvorenih. Ljudi bez fige u džepovima. Ljudi koji padaju i ustaju nakon toga. Dosta je foliranata. Namještenih osmijeha. I poza. Filtera u slikama. Dugo nisam čuo da netko kaže „nije mi dobro“. Reci to! Neće ti pasti kruna s glave. Stvorit će se netko tko će ti staviti ruke na rame i zagrliti te. Osjetit ćeš nečiju blizinu. I ponovno oživjeti. I biti dobro. I biti sretan.
Kako to izgleda kad svoju sreću staviš na prvo mjesto? Jednostavno. Ustaneš. Skuhaš kavu. Odeš na neko tiho i samotno mjesto. I pijuckaš. Gutljaj po gutljaj. I svakim gutljajem upijaš ono najdublje od života. Znaš da problemi cijelog svijeta nisu tvoji – i ne pokušavaš ih riješiti. Znaš da u raspon tvojih snaga ne spada ono što se jučer dogodilo, niti ono što će sutra biti pa ne rasipaš energiju na tome. Živiš mirno. Onako kako ti odgovara.
Upijaš mirise prirode. Osluškuješ zvukove života. I zacjeljuješ. Od jučerašnjih rana i udaraca. I shvaćaš da kakvu god sliku života želio, uvijek na kraju bude onako kako treba. Sviđalo ti se ili ne sviđalo. I dobro je da se pomiriš s time. Sa svime. Kad započneš dan s mirom u sebi velike su šanse da se nešto dobro danas dogodi. Lijep je taj trenutak. Nemaš se kome opravdavati. Niti kome polagati račune. Samo živjeti. I to ti je dovoljno.
