- Mario Žuvela
- Arhiva portala Epoha
Život me naučio da kad mi je najteže dignem glavu najviše. Nema tu „malo bih se borio“, a „malo bih odustajao“. Ili si borac ili nisi. Ili si čovjek ili nisi. Nema tu neke zlatne sredine. Nema kalkuliranja. Samo treba izdržati današnji dan. Zadržati glavu iznad površine. A onda dođe period kad je sve lakše. Kad vidiš oko sebe ljude koji prolaze isto što i ti i znaš da nikome nije lako i da možete jedni drugima biti podrška na putu.
Nemoj se predati par stotina metara prije cilja. Sutra će se pisati nova stranica tvoga života. Možda čak bude bolja i od ove prethodne. Samo se posluži jednim trikom. Kad god ti je teško šapni onako nježno sebi: I to će proći. Ako si tužan zbog nekoga, samo zastani malo i promisli: Tko je vrijedan tvojih suza? Mudrost je jednostavna, kloniti se ljudi koji ti ne donose mir. Učini to svakoga dana. Dužan si to sebi. I sve će odjednom biti lakše.
S godinama ima jedna neopisiva stvar koja te vuče sve više i više. Miran život. Ostaviti se svih nepotrebnih prepucavanja, dokazivanja i odmaknuti se od sitnih ambicija drugih ljudi. A pomalo i od svojih. Uživati u svom miru i pustiti što će drugi reći. Ne brinuti više za ono što je bilo. Okrenuti leđa svemu što ti donosi stres i gledati svoja posla. Povući se negdje na osamu i slušati tišinu. Previjati rane koji su ti nanijeli neki ljudi.
S godinama ima jedna neopisiva stvar, više živjeti život po onom kako ti govori duša, a manje po mišljenjima drugih. Sjećati se svih oluja koje si prošao i biti ponosan na sebe što si ih preživio. Što si ostao na nogama usprkos svemu što te rušilo. Lijepo je to što s godinama manje gledaš na ono što će biti, a više na onaj trenutak sada. Onaj jednostavni trenutak postojanja. A on je u konačnici jedino što imaš. I neopisivo je vrijedan.