Svako jutro napunim šaku pijeskom, a onda ga pustim da mi klizi niz prste. I pomišljam da je taj pijesak moj život. Odbrojavam i gledam kako ga je iz trenutka u trenutak sve manje. A onda shvatim da je tako isto i s mojim pravim životom.
Danas je kraći nego jučer. A sutra će biti još kraći nego danas. Zar da brinem više o nekim blesavim brigama koje sam nekoć brinuo? Inatim se? Osvećujem? Uspoređujem? S ovo malo vremena pred sobom izabirem samo jednu stvar – živjeti.
I prije nego iscuri sav pijesak želim živjeti na kvadrat. Proći svijetom ne sudeći drugima. I ništa ne uzimati previše k srcu. Ostaviti bitke koje nisu moje. Zadržati se u blizini ljudi koji još vjeruju u snagu nježnosti i dobrote.
Dati prednost onima nikoga ne forsiraju da se mijenja. Već prihvaćaju. Svakoga kakav jest. I kad iscuri i ono zadnje zrnce pijeska neću plakati. Radovati ću se. Jer bilo je lijepo živjeti onaj mali trenutak u vječnosti. Nekad manje, nekad više. Ali, vrijedilo je.
