Velika je to razlika. Misliš da živiš, a zapravo samo životariš. Površni razgovori, lažni susreti i sa sobom i s drugima, glumljeni obrasci ponašanja.
Čini ti se da je sve u redu. Onda se susretneš s nekom velikom boli. Velikim gubitkom i tugom. I otvore ti se oči. Zapravo nisi još ni počeo živjeti. Sve je ono bila neka gluma, neka farsa.
Pravi život počinje tek nakon suočavanja s nekim teškim izazovom, bolešću kada više malo toga možemo mijenjati.
Tek kad dođemo pred goli zid. U situaciju da više nemamo niti jednu opciju shvatimo da je puno onoga što smo radili prije bilo bez smisla. Ikakvoga. A onda cijeniš gutljaj kave. Dašak svježeg zraka. Koricu kruha. Čašu vode koju ti je netko dao.
Vidiš da to nije nikakva sitnica i prestaneš se pretvarati da živiš. Počneš ispočetka živjeti. Zahvalan samo za to što si se jutros probudio. Svjestan da je toliko malo toga pod tvojom kontrolom i da to više nikada ne uzimaš zdravo za gotovo.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
