Ima jedna stvar koje se u životu tako plašimo – reći „zbogom“ tamo gdje vidimo da su odnosi razrušeni.
Gdje je sve umjetno. Nategnuto i bez duše. Tamo gdje je sve u rukavicama i s maskama. Reći „zbogom“ gdje vidimo da se naša nazočnost ne cijeni, a osjećaji podcjenjuju. Gdje su naše potrebe posljednja rupa na svirali. Samo reći „zbogom“, poželjeti sreću, okrenuti se, a onda otići u miru.
Ima jedna stvar koje se u životu tako plašimo, a ne trebamo. Reći „zbogom“.
Onda jednom skupimo snage i odlučimo se na to. Pa makar kasnije sve otišlo u propast. Kažemo „zbogom“ i mislimo da je sada sve gotovo, a onda tek sve započinje.
Dogodi se čudo. U naš život uđe netko tko nam pokaže poštovanje. Prvi put osjetimo da nekome vrijedimo i da netko brine o nama.
Ne želi nas izgubiti. Prekrasan je to osjećaj.
