Jednom moraš shvatiti da nemaš ti ožiljke. Ožiljci imaju tebe. One male sitne brazgotine nastale iz ljudske hladnoće i svaka od njih ima svoje ime i vrijeme.
Priču koja je ostala nedorečena. Nerazjašnjena. Ne možeš ni nabrojati što si sve s ljudima prošao. Koliko si lica na jednoj osobi vidio. Koliko zalupljenih vrata osjetio i da nije bilo noći u kojoj makar jedna suza nije potekla. Za koju nitko nikada nije saznao.
Sve je to dio istine duboke ranjivosti s obje strane, jer udraci ne ostaju samo na jednoj strani. Oni se vraćaju. Kao igra s ping-pong lopticom, a ožiljci se množe.
Tamo ih je gdje ih nikada nije bilo. Nastavljaš živjeti, ali više nisi onaj stari.
Shvatiš da je sve to jako čudno, jer nekada to što te povrijedi pruži ti snagu i ojača te.
Nekada te potpuno slomi. S godinama prestaneš gledati u svoje ožiljke i počneš gledati ispred sebe. Shvatiš da treba ići naprijed, kako god bilo.
