Nije doista ljude puno briga. Što misliš. Kako živiš. Što osjećaš. Svakome je dosta njegove brige. Neće ljudi puno proliti suza kada im pokažeš svoje rane i ožiljke. Namjestit će neko tužno lice, ali neće biti puno tužni. Samo je mali broj ljudi koji će doista suosjećati. Iskreno ponuditi rame. I biti kraj tebe dokle god bude trebalo. Čuvaj svoju priču za sebe. Dok ne pronađeš dušu kojoj je stalo do tebe. Jer je i sama prošla isti put. I najbolje zna kako ti je.

Poslije mnogih trenutaka boli poželiš tako neke trenutke mira. Ništa ne raditi. Ništa ne razmišljati. Ništa ne osjećati. Samo sjediti u miru sa samim sobom. Piti kavu. Gledati kroz prozor. Koliko si prošao udaraca koje su ti zadali ljudi iz neke svoje povrijeđenosti. Koliko si čuo laži koje su ti rekli ljudi koji su se samo na trenutak željeli učiniti važnim. I sada stojiš i gledaš što je od tebe ostalo. Ranjena gromada.

Poslije mnogih trenutaka boli poželiš malo radovati se malim stvarima. Gledati izlaske i zalaske sunca. Let ptice. Micanje krošnje stabala. Vratiti svoj život u ravnotežu. Da opet možeš voljeti. Osjećati. Disati. Ali zapamti jednu stvar. Ne uzimaj brige današnjeg dana zdravo za gotovo. Nisi prošao toliki put da sada opet padneš na nekim nevažnim stvarima. Snaga će se vratiti. S novim izlaskom sunca uvijek bude nešto novo.