Nije se pitala koliko će joj biti vraćeno. Nije govorila „nemam vremena“. Kako bi bilo lijepo češće u životu susresti nekoga tko tako voli. Iskreno. Snažno. Čije su ruke ranjene od truda i ljubavi koju je davala bez oklijevanja.

Majke koja je u teškim danima govorila „izdržat ću i ovo“. Pokazala kako to izgleda nemoguće.

Sjeti se nekad svoje stare majke i oca. Sjeti se ljudi koji su te učili hodati. Koji su se veselili tvojoj prvoj riječi kao svom najvećem uspjehu i  svojim primjerom ti pokazivali što to znači biti čovjek. Nekad više, nekad manje. Sjeti se i reci hvala.

To što sada dišeš, osjećaš, vjeruješ, nadaš se, ljubiš – njihova je zasluga. Njihova borba. Nemoj da njihov bol bude uzalud.

Nemoj da njihove suze padnu na praznu zemlju. Sve je imalo smisla.