Sjeti se nekad svoje stare majke. Sve što je mogla dati – dala ti je i nije kalkulirala. Nije se pitala koliko će joj biti vraćeno. Nije govorila „nemam vremena“. Kako bi bilo lijepo češće u životu susresti nekoga tko tako voli. Iskreno. Snažno.
Čije su ruke ranjene od truda i ljubavi koju je davala bez oklijevanja. Majke koja je u teškim danima govorila „izdržat ću i ovo“. I pokazala kako to izgleda nemoguće.
Sjeti se nekad svoje stare majke i oca. Sjeti se ljudi koji su te učili hodati.
Koji su se veselili tvojoj prvoj riječi kao svom najvećem uspjehu i svojim primjerom ti pokazivali što to znači biti čovjek. Nekad više, nekad manje. Sjeti se i reci hvala. To što sada dišeš, osjećaš, vjeruješ, nadaš se, ljubiš – njihova je zasluga.
Njihova borba. Nemoj da njihov bol bude uzalud. Nemoj da njihove suze padnu na praznu zemlju. Sve je imalo smisla.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
