Volim tišinu ujutro. Bez puno riječi. I namještanja. Volim boje života u njegovoj izvornoj nijansi. Prve zrake sunca koje ponovno vraćaju nadu svemu što je pošlo ukrivo. Kad pogledaš pred sobom na život koji se rađa i vidiš da je onakav kakav je. Izvoran. Nepatvoren.
Ima nešto čudesno u tom početku što te poziva da i ti počneš ispočetka. Bez obzira na broj jučerašnjih padova i razočarenja. Sad kao da bolje shvaćaš koliko su oni prolazni. I prepustiš ih zaboravu.
Novi dan uvijek pruži neko novo iznenađenje. Manje ili veće. Neku ljepotu kojoj se valja diviti. I otkriješ da postoje stvari za koje se vrijedi boriti. Ljudi. Osjećaji. Iskustva. Iz petnih žila. Jer daju razliku životu.
I hvataš trenutak u kojem ćeš ponovno proći sve one lijepe osjećaje koje si nekoć prolazio. Živiš trenutak kojeg imaš i koji se nikada neće ponoviti. Volim tišine ujutro. Živiš život kakav bi poželio uvijek živjeti.
